Smeće moje i ja bi te brala ...

OTOČAC – Nema tome toliko dugo da je smeće bilo vrijedno prezira. Smeća se trebalo otarasiti (pritom ne mislimo na preneseno značenje pojma) bilo kamo, u kakvu rupetinu i gotova priča. Ali, sve se mijenja pa i priča o smeću. Ono postaje vrijedno, na smeću se može napraviti veliki posao, može se zaraditi, a čim je novac u pitanju mijenja se i naša percepcija o smeću, smeće više nije smeće, ono postaje „otpad“.

A smeća je svake godine sve više i više. Tako svaki hrvatski žitelj godišnje „proizvede“ 390 kilograma smeća, što je ipak ispod prosjeka Europske unije, gdje se ta brojka penje na 500 kilograma. Neki bi rekli da smo zbog toga zaostali, drugi da još imamo „fore“. Tako se Hrvatska „obogati“ godišnje s više od 1,700.000 tona toga sve cjenjenijeg „proizvoda“. I gdje je onda problem? Problem je u načinu prikupljanja i zbrinjavanja smeća. Jer u Hrvatskoj se u recikliranje upućuje tek 15 posto ukupne količine smeća. Najčešće je to bilo skupljanjem u spremnicima postavljenima na javnim površinama, gdje se moglo odvojeno odlagati staklo, plastika i papir. Takve je spremnike svojedobno imao i grad Otočac, no rezultat skupljanja je bio mršav, građani nisu imali naviku separiranja smeća, koncesionar koji je to radio je odustao od skupljanja zbog malih količina, pa su spremnici bili deponirani na gradsko odlagalište u Podumu.

Najveći broj gradova i općina u Hrvatskoj ne provodi odvojeno skupljanje smeća. Tako ni u Gradu Otočcu, a koliko se znade situacija nije nimalo bolja ni u cijeloj županiji. Nesortirano smeće se odvozi na odlagališta, a mora se istine radi reći da pravo, po propisima predviđeno, odlagalište ima samo Grad Otočac. A to valja zahvaliti prolasku autoceste preko Kosmačeva jezera, gdje je nekada bilo (ilegalno) odlagalište smeća, pa je država osigurala novac za izgradnju nove deponije i njeno uređenje.

Ima li sredina koje su u tome odmakle? U Hrvatskoj ne puno, ističe se Međimurska i Primorsko-goranska županija. Mali broj gradova i općina ima organizirano odvojeno skupljanje bio-otpada. Tek je njih 87 u cijeloj Hrvatskoj. Premalo.

Veliki problem je biorazgradivi otpad koji se ne selektira. Takav otpad čini oko trećine ukupnoga otpada. Europski propisi ne nalažu striktno koje postupke i tehnologije treba primjenjivati u gospodarenju otpadom. No ono što ti propisi nalažu je se traži smanjenje odlaganja bio-otpada na odlagalištima. Problem je i u izgrađenim centrima za gospodarenje otpadom koji predviđaju mehaničko-biološku obradu. Jer Hrvatska će, sukladno Direktivi o odlaganju otpada, morati smanjiti odlaganje biorazgradiva otpada na odlagališta. Do 2020. godine mora se smanjiti taj udio otpada za 35 posto, što je zahtjevan posao. Kakav koncept će koristiti centri za gospodarenje otpadom, prepušteno je svakoj jedinici lokalne samouprave da sama odluči. U tijeku su pripreme za gradnju određenog broja takvih centara, a na probleme se nailazi kod određivanja njihovih lokacija jer nitko ne želi imati takav centar na svom području. Trenutno se realiziraju tri takva centra, u Šibensko-kninskoj, u Istarskoj i u Primorsko-goranskoj županiji.

Poseban problem su i divlje deponije otpada. Procjenjuje se da ih je u Hrvatskoj oko 3.000, no točnu brojku nitko ne može znati. Dok se neke divlje deponije saniraju, građani u isto vrijeme „otvaraju“ nove. Kad su u pitanju divlje deponije na području Grada Otočca, valja kazati da je njihov broj značajno smanjen postavljanjem velikih kontejnera po naseljima, ali svejedno komunalni redari će imati pune ruke posla jer je to u njihovoj nadležnosti pošto su po Zakonu o održivom gospodarenju otpadom gradovi i općine dužni osigurati saniranje divljih deponija.

Što je s t. zv. spalionicama smeća? Neki su držali da se spalionicom smeća rješavaju svi problemi oko zbrinjavanja otpada, je li tome baš tako? Čini se da nije, a evo i zašto. Već spomenuti Zakon o održivom gospodarenju otpadom (u koji je u biti ugrađena Okvirna direktiva 2008/98/EC) definira red prvenstva u gospodarenju otpadom. Primarno je smanjivanje nastanka i količine otpada. Zatim na red dolazi ponovna uporaba, na trećem mjestu je recikliranje, a tek na kraju je t. zv. energetska oporaba ili spaljivanje otpada. Doslovno posljednja mjera zbrinjavanja otpada (i najmanje poželjna) je njegovo odlaganje na deponiji.

Gdje se tu nalazi Grad Otočac? Kako se može pročitati, Grad je ušao u pregovore s jednom njemačkom tvrtkom koja nudi spalionicu smeća. To se stručno naziva „kogeneracija“ (a to je postupak istovremene proizvodnje električne i toplinske energije u jedinstvenom procesu). Pritom se u javnosti čuju oprečne ocjene toga projekta. Jedni smatraju da je to prava stvar, da se tako dugoročno i prihvatljivo rješavaju problemi sa smećem, ta za Boga miloga, jesmo li Europska unija ili nismo?, dok drugi sumnjaju i govore da se radi o tehnologiji kojoj vrijeme istječe. Navodno da se razvijene zapadne zemlje rješavaju takvih tehnologija i nastoje ih utrapiti nekima drugim zemljama. Sudeći po riječima zamjenika otočkoga čelništva, to se Otočcu ni slučajno ne može dogoditi jer će se inzistirati na najvišim standardima zaštite okoliša i najnovijim standardima spaljivanja (zbrinjavanja) otpada. Nadajmo se tomu.

No bez obzira na spalionicu, ovakvu ili onakvu, Gradu Otočcu i svima njegovim građanima preostaju one prve faze, a to je smanjivanje stvaranja otpada, oporaba otpada i separiranje u skupljanju smeća. Te faze se ne mogu ničim preskočiti već ih valja uvoditi. A taj proces traje, od pripreme pravoga projekta za takvo što, zatim dugotrajne edukacije i penalizacije građana da odvajaju smeće. Bolji poznavatelji tog procesa upozoravaju da je potrebno proći nekoliko godina dok se građani priviknu na taj postupak, odnosno dok se ne postigne željena razina.

Čini se da će se nadležni za smeće morati ovime baviti još dugo vremena. I naplaćati kojekakvih kazni, od onih da će biti kažnjavane jedinice lokalne samouprave koje ne uvedu (provedu) direktive i zakonske obveze, pa do samih građana zbog nepoštivanja propisa. I to je Europska unija.

M. Kranjčević