U radu je spas?

OTOČAC – Već dulje vremena problem zaposlenosti/nezaposlenosti u Hrvatskoj privlači opću pozornost. S pravom, nezaposlenih je čitava vojska, brojka skoro dosiže 400.000. Istovremeno s tim naveliko se pregovara oko izmjena Zakona o radu. Aktualna hrvatska Vlada je (u)vidjela da je stari zakon prepreka lakšem zapošljavanju, da je zakon zastario, da je anakron, da ima mnogo boljih rješenja. Jer da je tržište rada preukočeno pa ga treba olabaviti. Naravno da se sindikati tomu opiru, prijete generalnim štrajkom, zalažu se za zaštitu radničkih prava, kojih, nota bene, u tomu modernom i naprednom svijetu ima sve manje i manje, i kako stvari stoje, radnička prava će doći na razinu onih iz 19. stoljeća, bolje reći – ne će ih ni biti.

Poslodavci se zalažu za takav zakon koji će im dati slobodne ruke da lako otpuštaju i da lako, navodno, zapošljavaju. Opravdavaju to s tim da je to bitan preduvjet pokretanja hrvatskoga gospodarstva i da drugačije ne može i ne smije biti. Pritom se pozivaju na europsku praksu, naročito neke od zemalja pripadnica Europske unije, koje su, navodno, takvim način pravne regulative radnih odnosa bitno poboljšale svoje stanje. Naoko, prilično logično.

Hrvatska je po nezaposlenosti gotovo pa na prvom mjestu u toj jedva dosanjanoj Europskoj uniji. Jedino je ispod nje samo Grčka, a o njoj smo dosta čuli, no sve ozbiljnije se govori da prijeti opasnost da izbijemo i na vrh ljestvice po postotku nezaposlenih. Zabrinjavajuće! Kako i ne bi bilo.

No, je li stanje u zemljama Europske unije, onima koje su (naj)naprednije, koje su izišle iz krize, depresije, iz tih nekakvih jezičnih čuda nerazumljivih običnu svijetu, baš tako dobro? Nije prigode o tome nešto više čuti ili pročitati, barem kada je u pitanju domaći tisak i druga sredstva informiranja. Naši mediji se gotovo trude puhati u rog Vladi u njihovu nastojanju da se Zakon o radu pošto-poto promijeni.

A kad se sva ta medijska pljeva razgrne, ispod se može nazrijeti neka druga stvarnost. Evo, na primjer, kada se uzme Njemačka. Ta država gotovo da i nema nezaposlenih, svi rade, posla ima, svi zadovoljni, a njeno gospodarstvo grabi krupnim koracima naprijed, na površinu izbija činjenica da su Nijemci statistički zaposleni, da ih nema mnogo na zavodima za zapošljavanje. Tako vele. Ali kada se uzme u obzir kvaliteta zaposlenosti, onda stvari izgledaju ponešto drugačije, problem nije riješen trajnom (kvalitetnom) zaposlenošću, nego privremenom i povremenom zaposlenošću. Nije rijedak slučaj da Nijemac radi tek pokoji dan u tjednu, ili tek nekoliko dana u mjesecu pa da se vodi kao zaposlen. Nije rijedak slučaj da Nijemac radi tek po nekoliko sati dnevno i da se vodi kao zaposlen. A takvih je mnogo, što ekonomske analitičare upućuje na to da njemačko gospodarstvo nije tako (pre)moćno kako se čini, da se kriza i dalje prikriva u tomu načinu zapošljavanja, da njemačko gospodarstvo ipak nije posve ozdravjelo. Ako je s jednom Njemačkom slučaj, onda s drugim zemljama europske unije može biti samo teže i gore, to valja zaključiti po naravi stvari.

Uzrok ovakva stanja gospodarstva u razvijenim zemljama Europe mnogi vide u seljenu radno-intenzivnih prerađivačkih industrija u t. zv. treće zemlje, gdje je radna snaga neusporedivo jeftinija. A čim jeftinija radna snaga, profit je veći. A to je onda vodeći motiv svakog poduzetnika (kapitaliste). Na ovaj način brojne europske zemlje riješile su se svoje industrije, a time i radnih mjesta. Supstitucija složenijim radnim mjestima, u kojima se prodaje visoka pamet (t. zv. visoke tehnologije) ne mogu supstituirati sve radništvo, osobito ono koje ne vlada traženim i složenim zvanjima i znanjima.  Takvim potezima se uspjelo preseliti radništvo na zavode za zapošljavanje, s malenim izgledom njihova ponovna zapošljavanja. A ako nema zaposlenih, pada kupovna moć, nema tko u dovoljnoj mjeri kupovati „sofisticirane produkte“, pa je krug krize opet zatvoren.

Kako stvari stoje čekaju nas neka davno zaboravljena vremena. Stariji čitatelji se mogu sjetiti crno-bijelih američkih filmova u kojima je bila česta scena da hrpa ljudi (mahom muškaraca) čeka ispred velikih i moćnih, uvijek zaključanih, vrata neke tvornice, čekajući da se otvori, da se pojavi „gazda“, da taj gazda pogledom pređe preko brojne mase radnika i prstom odabire onoliko njih koliko mu taj dan treba za posao. Sutra sve ispočetka. Je li to budućnost koja čeka i hrvatske radnike u „modernom“ zakonodavstvu? Može zvučati prilično nategnuto, no čini se da jest. Komunistički rečeno: „to je nama naša borba dala“. Nema kajanja.

M. Kranjčević