Pjesma o Karin-gradu

Najčešća varijanta neke legende koja se javlja na području Gacke svakako je ona o zakopanom blagu. Toga blaga ima skrivenoga praktički na svakom brdu jer su posvuda ostaci življenja u nekim davnim vremenima. U potrazi za blagom prekopavan je tko zna koliko puta Vital  u Prozoru, Prozorina također, brinjski Sokolac isto. Blago skriveno u bunaru u ruševinama Gusić-grada čuva pak zmija, pa je možda tamo bilo manje znatiželjnika. I u dubinama Sokolca je ogromna zmijurina. Blago je i u Karin-gradu, a čuva ga – zmaj!

Naročito se intenzivno Karin-grad prekopavao u ½  20. stoljeća. Tada su još bila dopola vidljiva željezna vrata u podnožju Karin-grada. Baš nitko nije znao od kada su, čemu služe i što je iza njih. U toj sveopćoj potrazi za blagom, jedna skupina Lešćerana se dogovorila kako će ići pokušati otvoriti ta vrata. Rečeno, učinjeno!

Uspjeli su vrata otvoriti, ali im je tada jak nalet vjetra iz dubine otvorenoga mračnog prolaza učas odnio kape s glava. Nije to bilo nimalo ugodno, pa su brže-bolje zatvorili prolaz (tko zna što može još izaći van!) i pustili do daljnjega tajanstvena vrata na miru. Odmah je krenula priča kojom su opravdali odustajanje od ulaska - taj jaki vjetar bio je ni više ni manje nego zmajev dah. Onoga zmaja koji čuva blago. I koji bi ih spržio da su napravili korak više. Nikome više nije padalo napamet istraživati taj prolaz, ne toliko zbog bojazni, koliko zbog jalovosti takvoga posla (kad ima čovjek sto većih briga). Međutim, priča o zmaju nije zaboravljena što svjedoči i ovaj naš napis. 

Legenda o Karin-gradu pak dobila je još novi život - u desetaračkim stihovima (koji stilom i porukom jako podsjećaju na Relkovićeva Satira …). Spjevao ih je u vrijeme dječaštva Ivica Ladišić uz očevu malu pomoć. Ti su stihovi književno remek-djelo novije gačanske narodne epike. Osim toga, govore o stvarnim ljudima i događajima, pa imaju i dokumentarnu vrijednost.

U Karinu kopalo se zlato,

Joić vođa, Ruta poslovođa.

Stari Turčin gleda sa nebesa

Kako Ruta s Karinom potresa.

Ruta kopa zemlju i kamenje,

A naš Joić sav od muke stenje.

O moj Marko, daj se malo smiri,

Iz Karina borovica viri.

Tad Ugrini iz Primorja stigoše,

Žuto blago iz Karina digoše.

Crni Ive sada redon priča svima

Da u krču Petrovome puno blaga ima.

Ali Ruta Crnku ne veruje,

Već produži Karin da preruje.

On skupi od Marića ljude,

Al' od blaga opet niš' ne bude.

A ni Joić Crnku ne veruje,

U Krakovcu bunu on osnuje.

Krakovčani uzeše krampove,

A Trapani mace i štampove,

Pa krenuše u Petrov krč

Ne bi l' našli koji turski vrč.

To sačuše mali plemić Špeko

I on njima tad ovako rek'o:

Ostav'te se Karina i vraga,

Primite se Rudina i Ajdučki' draga.

Tamo rastu borovi i jele,

Dica su van gladna pokraj zdele.

U dragami šimla je i trupci,

Jak si, Marko, na sebi i' vuci!

Žuto blago odnili su Turci!

A što bijaše s onim vratima, možda će se neki naš čitatelj zapitati. Ništa, prekrivena zemljom i raslinjem, tko zna gdje su. Možda ih jednog dana netko bude i tražio. Do tada ostaju u našoj priči.

Manja Kostelac-Gomerčić