Prijedlog: kako do mitreja na Rajanovu griču

Sigurno nema nikog u Gackoj tko nije čuo za mitreje, te spomenike davne prošlosti na našim prostorima. Na području Gacke čak su dva sačuvana mitrička spomenika in situ: u kamenoj stijeni reljefno prikazan obred tauroktonije (božanstvo Mithra ubija bika). Nalaze se dva,tri kilometra udaljeni jedan od drugog zračnom linijom, jedan je na Špilničkom polju (Oltari ili Kraljev stolac) u ravnini s Vitlom iza aerodroma (do njega vode i putokazi makadamskom cestom kroz polje – 1,6 km), a drugi u Rajanovu griču na početku Čovića od otočke strane i nedaleko glavne ceste.

Uz državnu cestu nekoliko je turističkih tabli koje signaliziraju da su tu negdje rimski mitreji. Također su uz oba mitreja postavljene info-table s osnovnim podatcima. Nije im takav značaj dan bez razloga. Očuvanih spomenika takve vrste u cijeloj Hrvatskoj da se nabrojiti na prste (Cavtat, Sisak, kod Dubrovnika…), a kod nas su čak dva!

Stilski su različito izvedena, a prema nađenim novčićima u upotrebi su bili od 2. do 4. stoljeća. Nije čudno, dapače poželjno je što su turistički djelatnici prepoznali turistički potencijal te kulturno-spomeničke baštine i potrudili se dati do znanja da ona tu postoji.

Međutim, i turista koji su vidjeli mitreje skoro bi se dalo nabrojiti na prste. Kako? Evo primjera.

Prije par godina grupa gostiju iz Zagreba zaustavila se u Otočcu i htjela vidjeti u jednom danu čega tu ima. Zanimala ih je kulturna baština. Obišli smo mlinice u Sincu, crkvicu sv. Franje u Lešću (koja ih je nevjerojatno oduševila, pa su kazali da bi ostali tu danima), a onda su htjeli vidjeti i mitreje. Nisu bili baš za to da se ide do Oltara jer bi automobil nakon te avanture bio prekriven slojem žuto-narančaste prašine, pa smo se zaustavili u Čoviću. Uglavnom, kud god smo okrenuli, nismo mogli do mitreja. Vidiš ga, a ne možeš do njega.

Na tome kratkom putu iz pravca glavne, ali i sporedne ceste ispriječile su se dvorišne ograde, visoka trava, električni pastiri, a bilo kakve stazice nigdje, pa smo morali odustati. I bilo je to sve skupa prilično neugodno.

Prije nekoliko dana opet sam otišla do Rajanova griča i ugodno se iznenadila. Periodičnim potokom koji prolazi ispod ceste  i mimo mitreja tekla je voda, a uz njega se lako dođe do stijene s Mitrom. Potok praktički prolazi dvorištem obližnje kuće, a kad smo upitali kućevlasnike možemo li proći, ljubazno su odgovorili: ma, naravno! Električni pastir ispred samog spomenika nije bio aktivan, pa ga je bilo jednostavno prekoračiti.

Potok nevjerojatno poljepšava vizuru mitreja, kao i nekoliko prirodnih bazena punih vode ispred samog spomenika. Rijetko se to može vidjeti. Na povratku srećemo još jednu susjedu i pitamo dolaze li turisti.

- Slabo, ili da budem iskrena, nitko ne dolazi. Znate, svojevremeno su se znali zaustaviti autobusi, ali nemaju se gdje parkirati. Onda turisti izađu van, pa dugo traže kako prići mitreju. Nije to uopće riješeno, kaže nam ona.  

Nama se pak čini da je problem relativno lako rješiv. Kao prvo, tu je periodični potok, a vodotoci nekoliko obližnjih periodičnih potoka lijepo su uređeni zadnjih godina. Uz uređenje ovoga potoka (uz obvezni nadzor konzervatora) mogla bi se u projektu pridodati mala stazica uz sam potok, koja ne bi nikome ušla u posjed, a dovela bi šetače pravo do mitreja. Električni pastir je poželjan jer ovce divno opasu teren, no mogao bi se pridodati mali ulaz (u dogovoru s vlasnikom), a zašto se ne bi parkiranje naplaćivalo (kao što to jest na svim turističkim odredištima), pa bi se brzo našlo i parkiralište? …….

M.K.G.