Bela Gospa s malom pećinom

Upit jedne naše čitateljice zna li netko nešto o kamenoj strukturi zvanoj Bijela Gospa ili Bela Gospa oživio mi je sjećanje da sam doista već čula nešto o tome. Bilo je to 2004. godine prvi i, na žalost, zadnji put. Nigdje u literaturi nisam naišla na takav naziv, toponim ili što drugo, niti na bilo što slično tome (no to nipošto ne znači da nema pisanih tragova).

O Beloj Gospi pričao mi je prije ravnih 10 godina pokojni Marijan Kostelac Dane (Garinča). Tada je kazao da se u podnožju Jelava nedaleko njegove kuće nalazi jedna velika kamena gromada, a u njoj pećina od kojih 20-ak 'kvadrata'. Koliko sam tada razabrala, to i nije neka prava pećina, više kao širi prolaz među kamenim strukturama. Ulaz u pećinu je u stijeni na sjevernoj strani prema cesti, a s druge strane pećine uskim prolazom također se može izići van. Rekao je tada i da ne zna zašto se zove Bela Gospa i ima li neka legenda vezana uz to.

Sada smo odlučili definitivno otići tamo i pogledati o čemu se radi. Orijentir nam je bila uputa naše čitateljice, spilja se nalazi poviše kuće Lugera. Skrenuli smo cesticom prema Jelavu i pitali ljude koji su čistili korov znaju li gdje su Lugeri. Žena nam se predstavila i kazala da je ona Danica 'Luger' odnosno Žubrinić.

S puno dobre volje odvela nas je do pećine, ispripovijedala sve čega se sjećala, a usput smo od nje čuli doista puno mudrih zapažanja o životu. Sjećala se tako da se zajedno s drugom djecom igrala u pećini, a kasnije su je nagrdile lisice, pa nije više ulazila unutra. Zadnji put je bila davno, ima tome više od 20 godina. Naime, živjela je u Zagrebu, da bi se prije dvije godine vratila na imanje koje je sada već prilično uredila i obnovila. Pitamo za željezne šipke na ulazu u spilju. Ne znam o tome ništa, nije ih bilo, kaže.

Stanje u kojem se Bela Gospa nalazi doista nas je jako rastužilo. Kao i mnogi drugi zanimljivi i vrijedni lokaliteti, i ovaj je jako devastiran. Kao prvo, iako se nalazi odmah iznad ceste, ogromna kamena struktura uopće se ne vidi od šipražja i drača. Na padini je dio šipražja posječen i nabacan  na teren 10-ak metara ispred Bele Gospe. Treba ući u 'hodnik' između visokih stijena, a na dnu s desne strane vidi se nekakav otvor. Slijedi šok. Najmanje dvije trećine otvora zatrpano je zemljom, a mali prolaz, kojim se može provući tek kakva manja životinja, vodi nekuda u unutrašnjost. U unutrašnjosti se nazire dizanje kamenog svoda pećine – sve ispunjeno odronjenim kamenjem.

Ništa nismo mogli odgonetnuti, je li riječ o nečem potpuno prirodnom ili se bar malo umiješala i ljudska ruka. Čemu je eventualno služilo i kada, možda bi se moglo nasluti ako bi se ulaz otkopao i omogućio ulaz u pećinu. Stijenje je obraslo bršljanom i mahovinom. Jedino što smo zaključili je da su bijela boja kamena, zajedno s oblikom na prednjoj strani stijene koji podsjeća na Gospu u dugoj haljini i plaštu, možda bili presudni da se lokacija nazove – Bela Gospa.

Cijeli taj prostor je prekrasan i naprosto vapi za intervencijom. Trebalo bi posjeći žbunje i korov, očistiti ulaz (ispred ulaza nabrojili smo odbačenih 7 velikih staklenih boca?!) od zemlje i kamenja, ali i ispitati ima li opasnosti od urušavanja kamene strukture.

I još nas je nešto dodatno rastužilo. Kad smo se popeli iznad stijene kako bismo je fotografirali i iz te perspektive, a neposredno iznad prolazi autocesta, vidjeli smo brdo zemlje (kakva je Bechtel ostavio nakon izgradnje kao humke koji će se zatraviti i stopiti s okolišem, ali se to baš i ne događa), a ispod njega ogromno kamenje koje se kotrljalo tijekom radova odozgo na sve strane. I to je tako ostavljeno. Ružna devastacija pitomoga šumskog okruženja.

U galeriji fotografija tako možete vidjeti stijenu Bela Gospa i zatrpan ulaz u pećinu, potom kamenje odbačeno prilikom radova na autocesti, a na kraju nekoliko slika šumskih proljetnica, od ljubičica do kukurijeka.

Zahvaljujemo se našem ljubaznom vodiču, gospođi Danici koja nam je pokazala Belu Gospu.

M.K.G.