Bilo je to davno, posljednjeg dana travnja 1671. Spomendan hrvatskim velikanima Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu obilježavaju mnoge ustanove, a nadasve škole čija imena nose. Jedna od njih je i Osnovna škola Zrinskih i Frankopana Otočac.
Nacionalni junaci , simboli žrtve i borbe za pravdu hrvatskoga naroda, svojom osobnošću obilježili su povijest i nadahnuli književnost. Veličinu i značenje povijesnoga događaja pobuđenog urotničkom temom oživotvorili su u svojim romanima Eugen Kumičić u Uroti zrinsko-frankopanskoj i Višnja Stahuljak u Zlatnoj vugi. Riječ je povijesnim romanima koji gotovo dokumentaristički opisuju društvene i političke prilike onoga doba i podastiru čitatelju otkrivanje najgrubljih prijevara, učenjem lekcija iz povijesti na zanimljiv način.
U oba romana radnja je utemeljena na autentičnim povijesnim događajima i likovima. U želji da se nimalo ne odmakne od stvarnosti, Kumičić tek rijetko ubacuje kratke romansirane priče svojih idealnih junaka dok Višnja Stahuljak uzima više slobode dozvoljavajući svojim junacima mane koje imaju obični ljudi. Uz opise prirode , između ozbiljnih političkih dijaloga i monologa čitatelj će na granici između povijesti i književnosti posegnuti za pitkom pričom iz koje se može štošta naučiti. U prilog tome govori susret kneza Frana sa starcem pavlinom ,Ivanom Belostencem, u romanu „Urota zrinsko- frankopanska“. Kao što je poznato Ivan Belostenec kajkavski je pjesnik, pučki pisac i redovnik, autor enciklopedijskog rječnika Gazofilacij. Skupljajući narodno blago po krajevima Istre, Dalmacije, Slavonije i Hrvatske svratio je kao gost u dvorac Frane Krste Frankopana u Kraljevici. Između gosta i domaćina razvija se dijalog u kojem se razotkriva piščeva skrivena namjera upućena čitatelju preko fiktivnog pripovjedača, a s nakanom da pouči i pobudi zanimanje za hrvatsko kulturno dobro. Iz razgovora Frane i Belostenca doznajemo o radu prvih hrvatskih rječničara te njihovim mišljenjima o rječnicima Antuna Vrančića, Jakova Mikalje i Juraja Habdelića, danas poznatih jezikoslovaca. Saznajemo i to kako Fran daje podršku Belostecnu na izradi njegova rječnika nadajući se da će mu djelo biti pomno i temeljito. Na rječničku temu dvojica sugovornika nadovezuju temu pjesništva spominjući pjesnike ozaljskoga kruga . U ovom dojmljivom, gotovo lirskom dijalogu Fran na veliku Belostenčevu radost recitira svoje stihove. U romanu se na više mjesta citiraju stihovi pjesničkog rada Petra, Nikole i Katarine Zrinske tako da čitatelju duboko uronjenom u povijesni događaj ove književne digresije djeluju kao aktivan odmor.
Nakon razgovora knez Fran uputi Belostenca na „konak“ u gostinjsku sobu. S obzirom da je Belostenec nekoliko puta navraćao , ali nikad nije prespavao u dvorcu, s iznimnom je radošću prihvati ovaj izazov. A kakav će izazov uslijediti čitateljima ,najzornije dočarava narečeni citat:
„ Čudno se razgledao sijedi pavlin u sobi gdje su stijene bile pokrite tkaninom od modre svile, a na svili ruže, vijenci i grbovi zlatom izvezeni. Gospodske se sobe skoro i preplašio. Dugo nije mogao usnuti jer ga je svila škakljala po bradi, po vratu , po uhu. U mramornom je kaminu praskao plamen sad jače sad slabije, po onoj svili i laznuli bi pavlinovu crnu torbu na stolcu nasuprot kaminu…“
Očito je, da Kumičić pišući ovaj opširan roman ništa nije izostavio . Slikoviti opisi interijera tako snažno potpomažu stvaranju sugestivnih slika po kojima bi čitatelj svojom imaginacijom mogao prošetati. No, u slučaju Belostenčeva konaka, piščeva zamisao pokrenula je više spoznaja i moraliziranja. O bogatstvu i raskošnom životu Zrinskih i Frankopana puno se govorilo se i pisalo. I Kumičić je s beskrajnim divljenjem pisao o sjaju i moći svojih junaka, o blještavilu srebra, zlata i porculana , o nakitima i odorama. Ipak, simbolično blago iz Belostenčeve crne torbe podvlači granicu između povijesti i književnosti. Nazire se autorov stav o moralnim vrijednostima , a posebice stav o kulturnom blagu koje je metaforički spremljeno u pavlinovu crnu torbu.
„ Belostenec je mirno ležao, molio se bogu i nije skidao očiju sa svoje torbe, jer ga je sjećala na njegovo siromaštvo, odvraćala njegove misli od onog prolaznoga sjaja i bogatstva što ga sapinjahu s svih strana. Drukčije bogatstvo bijaše u njegovoj torbi!..“
U nagovještaju onoga što će povijesno uslijediti , prolazan sjaj iščeznut će u neminovnosti koja se ostavlja kao prostor čitateljima na prosudbu.
Drugi spomenuti roman s povijesnom tematikom urote , „Zlatna vuga“ izvrsno dočarava atmosferu 17. st. Za razliku od Kumičića , Višnja Stahuljak povijesne događaje ispričat će kroz dvije ljubavne priče. U serijalu narodnih običaja, krajeva , uporabi predmeta i oružja u potpunosti je postignuta literarna uvjerljivost predodžbe presudnog razdoblja u povijesti Hrvata. U središtu zbivanja je glavni lik , lovački junak Matijas Bolf, uz kojega su isprepleteni povijesni elementi radnje s romansiranom ljubavnom pričom. Zlatna vuga simbolizira pticu koja se uvijek vraća u svoje gnijezdo.
Poput Kumičića i Višnja Stahuljak brižno opisuje interijere onoga vremena pomno čuvajući starinu svakog detalja. Kako je izgledala knjižnica u ozaljskom dvorcu iščitavamo iz susreta lovca Matijasa i Petrove kćeri Zore Veronike.
„ Djevojčica, odjevena u baršun, bijelu čipku i haljetak bez rukava, opšiven i podšiven bijelim zečjim krznom, uhvati Matijasa za ruku i povede ga u drugi dio knjižnice, gdje je gorio oganj u kaminu nedaleko od stola, nasuprot povećeg prozora kroz koji je prodirala svjetlost. Na stolu je bilo mnogo papira, pera, dvije bočice crnila i nekoliko knjiga, te prah za posipanje i sušenje ispisanih pisama, pečatni vosak, pečati i svijeće u svijećnjacima. Uz stol je bio glomazni , teški naslonjač s odmorišnim stalčićem za noge. Malo podalje stolice s naslonom i bez naslona…“
Nakon ovako detaljnog opisa svake sitnice i najlošijem crtaču pošlo bi za rukom naslikati pojedinosti koje se nalaze u knjižnici. Uz to, svaki premet opisan je točno prema namjeni onoga vremena. S obzirom da suvremeni čitatelj takve alate i predmete ne poznaje i ne rabi, autorica se pobrinula da svaku nijansu opisa stepenasto ugradi u željenu predodžbu čitatelja.
Kad je riječ o povijesnim junacima, Kumičić se držao podalje njihovih ljudskih mana i vrlina idealizirajući likove prema njihovoj povijesnoj ulozi. Stahuljak se emotivno približava svojim likovima-junacima kao pripovjedač koji bi učinio drukčije . Preispituje opravdanost postupka ili proziva zbog nečinjenja onoga što je izričito važno. U trenutku kada se Petar nađe na mjestu ranjavanja svoga brata Nikole, pored iskaza potresne boli na njegovu licu, pripovjedač upozorava na promišljanje o posljedicma odlaganja.
„ Na mjestu Nikolina ranjavanja Petar stane uz veliki hrast, a osjećaji su vitlali njime: žarili ga iznutra, vjetar ga je ledio. Poželi iskonski da se pojavi neki vepar, neka opaka, divlja, velika zvijer, da se obračuna vlastitim rukama.“
No, pripovjedač misli drukčije.
„ Umjesto da se razmaše mačem, samo je pisao pisma različitim osobama, i to vrlo različita pisma. Želio se osigurati od pogrešnih stvarnih životnih poteza potezima pera i činilo mu se da ne gubi nit, ponekad raznorodnu nit vlastita razmišljanja , odlažući potez mača, odlažući djelo za kojim je svojom snažnom prirodom snažno težio.“
Je li pripovjedač u ovom slučaju samo naznačio svoj sud ili je autorica otvorila neke dvojbe ostaje čitatelju na razmišljanje. Neke će odgovore potražiti u povijesti, a nekima će se prikloniti ili ih odbaciti.
U svakom slučaju oba povijesna romana građena na urotničkoj tematici, čitatelja ne mogu ostaviti ravnodušnima. Možemo ih prihvatiti kao izazov kako bismo na zanimljiv način naučili o pojedinostima koje su u povijesti označene činjenicama i datumima, a u književnosti oživljene slikama.
Dragocjenka Bilović