SINAC – Uoči mjeseca svibnja u zadnjem poslijepodnevu travnja na zelenoj livadi iza stare škole na kojoj već stoljećima generacije žive, a loptu dodaju tek jedno, okupljeni sa lijepog plavog Jadrana, slapovitih Plitvica, sa podnožja Velebita i Godače, sa Gacke okupilo se mlado i staro, zrelo i mudro, mlado i željno, a svi da u miru pod proljetnim suncem uz buricu koja broji kosti, zajedno i torcidaši i dinamovci, a prije svega gackaši krenu sa centra i krene boj.
Kopačke i tenisice, stari dresovi, uspomene i dječica igrača koja gledaju očeve na terenu i čekaju loptu ispucanu van terena ponajviše kada je potreban predah momcima koji su igrali i igraju iz gušta, za ponos i slavu, za mjesto u društvu istinskih ljubitelja druženja i poštenog natjecanja uz loptu i dvije mreže.
Generacije kasnih šezdesetih. Sedamdesetih, osamdesetih pa sve na ovamo vješto su smještali loptu unutar bijelih stativa. Publika, malobrojna, ali srčana te uz glasnog komentatora, zadovoljno je gledala igru, nikom nije ni palo na pamet da broji golove. Sudac, samo jedan nije zviždao niti jednom, teško da je i ponio zviždaljku, nije dijelio ni kartone. Igrači su se smjenjivali uigrano s klupe na teren koju je zamijenio postojani školski zidić.
A malo podalje polako se pekla lička janjetina. Uz dim i vatru družila se druga ekipa, tehnička podrška. I tako, dovršen je boj na terenu, dovršena okrjepa i tu će stati i ova lijepa nogometna priča iz gnijezda nogometa, sa najstarijih terena isto takvog kluba.
A igrači, e igrači. Radnički obiteljski ljudi, završili sa pjesmom za stolom te će u miru večeri tako dočekati blagdan svetog Josipa Radnika. Kršni momci, patrioti, miroljubiv narod sa snagom gorštaka i mudrošću predaka žive uvijek spremni na kućnom pragu ostati i opstati po volji Božjoj.
Jasna Ilić