Snijega je u Gackoj bilo samo za vikend, ali dovoljno. Malo smo guštali u zimskoj idili uz vatricu u kući, malo prošetali po snježnom tepihu i udahnuli svježinu kakvu ima samo prava snježna zima, malo se poigrali s djecom, malo fotografirali ljepotu oko nas.
Tako i autorica ovih fotografija bajkovitog Prozora pjesnikinja Jelena Benčić nije propustila priliku fotoaparatom dokumentirati kratkotrajnu idilu carstva bjeline. Uz fotografije slažu se njeni stihovi iz zbirke Cesta moga zavičaja.
Prozorina
Ponosna, gorda, uzdignuta
usred Gackog polja,
prkosiš svojim zidinama i svojom ljepotom,
kao da žališ za prošlim životom.
Vjetrovi, snjegovi i sva nevremena
kidaju godinama tvoje zidine,
ruši se s njih kamenje,
nestaje malo pomalo tvoje povijesno znamenje.
Lijepa si i prkosna, zanosna i ponosna
ispod oblaka koji putuju iznad tebe
i nježno te miluju,
a vjetrovi te grle i šibaju.
Svaki stih sadrži neku činjenicu o Prozorini mada možda na prvi pogled ne izgleda tako. Zidine frankopanska grada na vrhu doista vjetrovi i snjegovi godinama kidaju i one polako nestaju, a autorica naslućuje da će i posve nestati to povijesno znamenje. S obzirom da je Prozorina najviše brdo u dolini, dotiču ga često oblaci, a poznato je i po jakim vjetrovima koji ponekad zapušu na njegovim padinama...
M.K.G.
Foto: Jelena Benčić