OTOČAC – Bože dragi, kako čovika oči moredu prevarit. Gljeda i ne vidi. I još kad neki nekomu prigovori da je pri zdrvi oči slip, nema mu se ča zamirit. Il kad neki kaže: -Valja veruješ svoima očima?! Ni tote se nema ča prigovorit. Jerbo nas praksa iz dana u dan uverava da očima – ne treba verovat. Uno ča si vidil, ki zna el to to, il nešto drugo.
Evo, kad čovik pogljeda vu sliku, na prvi ma mu se čini da se ženska uvatila krosan i da – tke. Nekao mu oko srca dojde teplo, aj fala ti Bože, žensko pa tke, tako to treba i mora, to je i po Božjoj i po rodnoj. Er ki će tkat ako nejdu ženske.
A unda uno ča nan je dalo mislit, ma kako to da se ženska uvatila krosan i tkanja baš u ve svete dane? Ni prije ni kašnje. Grijota je to. I baš to nan je otvorilo oči, da bolje pogledamo, kad uno – nisu to krosna, Bog te stvoril, to su nekve druge komoštre, imadu prvo i zadnje vratilo, imadu nekve male krošnjenke, al nemadu podložnjakov, nema ni navite preje, a izgljedadu kaj krosna. Ča je to, majke ti Janje?
Kad malo bolje produmat, oooooo, pa to cela ritam sekcija, vratar a ne krosna, Bože nan prosti i ne zamiri.
M. K.