BOG ZNA KADI – E, ne more se reć kadi, nikao se ne more reć. Ni pogodit, da boga imaš na leđi. Negdi u gori, reklo bi se, negdi kadi je Bog rekal laku noć. A to se valjda danaske traži, to se zove, ma kako se uno zove, e da – robinzonski turizam. Sam na svitu bit, na kraju svita.
Kase pojde vako nunde kadi ni sile, el, unda se treba pripravit jerbo je i sam Gospodin Bog rekal: Čuvaj se, čuvaću te! Red se podnadit da se ča u kljun more vrć jerbo studen čovika iščrpi. Red je sobon zet kakove kobasičice od pilotine napravne, unda čaja, pa treba rešo na špirit, sniga ima, mrvinju soli i tako. Red je založit oganj, kobasičice nataknut na šćapić i na ognju peć. Ke miline! (Ne daj ti je Bože užit). Pa kad je ta kobasičica napol pečena, unda se podre, il će probit doli ili gori, s čajem se grlo sapere i ajd ća. Kadi si bil – nigdi, ča si delal – niš. To je ča se tiče tela.
A ča se tiče duva, e tote je pametno pri sebi imat i duovnika, nigda se ne zna kad more zatrebat.
I kase sve zbroji i oduzme, na sve se mislilo. Dakako.
M. K.
Foto: G.S.