OTOČAC – Nije majci labudici nimalo lako s podmlatkom, djeca k'o djeca, ma čija bila. Znatiželjna, opčinjena velikim svijetom oko sebe, sklona avanturama, neposlušna, na trenutke i čangrizava, ima kod djece svašta. Ali opet draga, sve im je oprošteno, a kako i ne će biti? Mora, jer su - djeca.
I tako, napali mladi labudući da ih majka odvede u taj „bijeli svijet“. Dosta je njima njihova gnijezda, prohtjelo im se malo dalje. A majka, k'o majka, uvijek odgađa, da ima vremena, da čemu žurba? Danas ih zabašuri jednom pričom, drugi dan drugom, ali i tome dođe kraj. I onda je tati labudu sve prekipjelo i on odluči djecu povesti u „bijeli svijet“. I ne bilo kamo, već je labudićima obećao da će ih odvesti, ni manje ni više, već u plovidbu - oblacima.
I doista ih je tata labud odveo u plovidbu oblacima. A labudići se čude da kako to, da plove u vodi, kao što su to i do sada plovili. Ma gdje su ti oblaci? Ništa im nije jasno, oblaci su gore na nebu, a njihov tata ih uvjerava da su upravo - usred oblaka. Djeca labudići posve zbunjena tim velikim „bijelim svijetom“. Valjda zato što su djeca, nisu još svjesna da su u – oblacima.
M. K.
Foto: K. Rajčević