ŠVICA – To je u pravilu uobičajena pojava, ako se s nečime svakodnevno ili dovoljno često susrećemo, to nam postaje posve obično, onako, dano, čemu ne posvećujemo gotovo nikakvu pozornost. Kao, Bog dao, pa što? Svakako je to najčešća reakcija domicilna žiteljstva kada su u pitanju određeni prirodni i drugi fenomeni na koje se ono nauči, privikne i ne odaje im nikakvu ili marginalnu pozornost. Ali to tako ne mora biti, ako netko dođe sa strane, odmah lako uoči potencijale nekog mjesta, lako uoči njihovu zanimljivost, vrijednost, biva s njima očaran, oduševljen, što li već.
Tako je nekako i s Gornjim švičkim jezerom. Ono je tu, odvajkada, prolazimo mimo, bacimo ili ne bacimo pogled na njega, čime zavrjeđuje našu pozornost? Moralo bi i trebalo bi jer je Gornje švičko jezero doista prirodni fenomen. Prije svega zato što je to pravo jezero, ne umjetno, i što je ostalo i nakon što je rijeka Gacka 1965. g. konačno osakaćena izgradnjom HE Senj, odnosno što je prestala teći voda zapadnim i sjevernim rukavom rijeke Gacke. To jezero dobiva svoju vodu iz podzemlja, nikada nije presušilo, doduše za velikih ljetnih suša razina opadne, ali nikada toliko da postane ugroženo. O flori i fauni bi se moglo mnogo toga kazati, no nije tema ovog članka.
E sada, Gornje švičko jezero je Gačanima, recimo to tako, posve nezanimljivo. Možda ribičima, tu i tamo se održi kakvo organizirano natjecanje u lovu na određene vrste ribe, tu i tamo se održi kakva manifestacija, ali ništa više od toga. A da ovo jezero ima turističkih potencijala svjedoče i ove fotografije „suvremenih nomada“, koje su tko zna odakle došli, smjestili kampere, razapeli svoje šatore i uživaju na njegovim obalama. Tuđe oko uvijek bolje vidi od domaćega, istina je to, no i domaće oko bi trebalo prestati žmiriti i već jednom „progledati“, kada je u pitanju Gornje švičko jezero.
M. K.