OTOČAC – Drži kišurina, drži tuča, drži sunce, sve napalo voga kasnoga prolića i leta da ni za poverovat. A voćke se bile rascvetale, sve se od cveta belilo i rozilo, i sve se oplodilo. Lipo krenulo, unda te nepogode, sv. Sofija i ti ledeni sveci, puno toga led načel i šundral. I kasmo mislili da je sve gotovo, jopet ni. Puno toga je propalo, al je puno toga i ostalo. Ma grane se savijadu koliko je sve rodilo. Narod siče trklje i podbača, jerbo ćedu grane pucat, neke već esu. Ima sliv ke su se raščenule, borami ima. A kadi je još jesen?
A med tin voćen i povrćen rušav svakve fele. Ma kaj grozje se na ganami obisile. Tote ima ni lipi za puist, rani i kasni, jopet rodile i rušve tepke kaj roj, biće rakije.
Eto, nit je suša izgladnila, nit je moča naranila, ma ki nami more ugodit? Niki, taj se ni rodil – velidu stare babe. Pametne nekve babe.
I.B.