OTOČAC – Djeca k'o djeca, mala djeca – mala briga, velika djeca – velika briga. Tako se veli u narodu, a ta uzrečica krije i velike životne istine. No, nisu djeca samo radost i problem u ljudskom rodu, gotovo isto je to tako i kod drugih božjih stvorenja. Roditelji se pobrinu da dođu na ovaj svijet, ovako ili onako, a onda slijedi skrb, briga, nadzor, odgoj, jedino što u animalnom svijetu u odgoju nema te famozne – kurikulne reforme (ne znamo što je to, al' ne zna – srećom – ni životinjski svijet).
I tako mama labudica i tata labud izvedu svoj pomladak na hranjenje. Red im je pokazati što je jestivo, kako se to radi, ali red je i na njih pripaziti. Jest da su veliki, skoro pa odrasli, ali još uvijek imaju djetinju labuđu narav. Vidi se to po njima da ih djetinjstvo nije posvema napustilo, još uvijek im perje nije posve pobijelilo, na krilima se zadržalo „lugasto“ perje, kljunovi im nisu pocrvenjeli već su neke tamno sive boje. A što drugo reći nego da su labuđi – adolescenti, kojima se u mozgu roje kojekakve nestašne mušice, zacijelo.
M. K.
Foto: K. R.