OTOČAC – Vrime je od fažola, a kako i ne će bit, ta oduvik se fažol bral tamo iza sv. Stipana pa do kraja kolovoza. Ni bilo za čekat, moredu rupit kiše, kiša ga sklapuša natla, more pocrnit, splisnivit se i ako je dugo močno i – proklijat u mavunji. Zato negda stari narod fažol pofuči, vajk se sadil u kukuruzu, u plaktami iznašaj na kraj njive, unda na sebi nosi kući, il ako je kadi u polju bil vozi ga na koli i zdivaj u brklju na guvnu. Već kako ki, neki brkljicu, neki dvi, a borme je bilo i ni kuć ke su imale brkalj fažola kaj žita. A ni ki su imali malo vrzi ga na lese da se prosunča, da povene naj kaj siroviji listić i š njin podase. Pa udri vilami, udri polugami po njemu, to se zvalo – tuć fažol. Kad bi se stukal unda bi baba zela najprije točkicu, to van je rešeto sitnije od protoka a krupnije od rešeta, i protočila da se maknedu satrivene suve mavunje i da zemlja propane. Tekar po tomu bi baba zela rešeto i naokrug gradila fažol. Znala je ta baba tako lipo š njin u protoku da bi se sve smeće u sredini rešeta skupilo, a unda rukon bacilo van. I eto ti čistoga fažola, more u vriću.
A kakov se fažol negda sadil? Bilo je više vrsti, kako je ki imal simena. Bil je edan, sadaj toga više nema, ma kakov, koga su zvali – čerišnjica, sav škuro crljen, valjda mu odatljen i ime. Unda je bil slatki, taj je bil nako žućkast, braumast i imal je po sebi crljeno pismo. O toga su volili za na salatu gradit. Unda je bil nekakov, da prostite, zvali ga – kuralac, ni toga više nema. E sadaj su svi na – plavčiću, il nomu okruglomu i žutomu kaj jaglika, il nomu bleđemu i duguljastomu. Da se najlipše kuva i raskuva. A takov se i na placi prodaje najviš, borami da. Negda je fažol na placi bil kaj za sprdnju, a sada borami ima cenu kaj meso.
I.B.