OTOČAC – Naše Folklorno društvo iz Otočca bilo, i sretno se vratilo, s ovogodišnjih Vinkovačkih jeseni. Tamo su nastupali, glancali Gačanima obraz, predstavljali Ličko-senjsku županiju, već što je misija folkloraša, a ona je brinuti i promovirati tradicijsku baštinu. Tako i treba, lijepo je to.
No, kada ih se zapita gdje su bili, neki kažu da su bili u Slavoniji, drugi da su bili u – Šlavoniji. Pa se čudili jedni drugima, potegla se tu i neka raspravica tko to „pravilnije divani“. Bilo je tu i starije čeljadi koja se klela i preklinjala da nikada nije čula za Šlavoniju, a bilo je mnogo mlađih koji su čuli za Šlavoniju („tako divanila moja baba“). Padala su uvjeravanja u jednu ili drugu varijantu, jedni su govorili da je sramota reći Šlavonija, drugi su se ponosili time i uvjeravali da je to naša jezična tradicija, pa ako je folklor odraz tradicije, zašto ne bi bio i jezik, odnosno dijalekt.
Doista, Šlavonija, Šlavonac, šlavonski je baština gacke čakavštine. Oduvijek. Doduše, treba priznati da se pod utjecajem školovanja i standardnog jezika te medija svih vrsta pomalo probija Slavonija, ali to je ipak novina u gackoj čakavštini. Pa ako nam je do toga da njegujemo autohtoni dijalekt, ne bi trebali zazirati od Šlavonije i Šlavonaca. Tim više što su gacki čakavski govori s područja Otočca zaštićeno nematerijalno kulturno dobro na razini Hrvatske i dužnost nam je (o)čuvati i promovirati te govore. Jer su oni ne samo naša već i priznato hrvatska baština.
A odakle onda ta Šlavonija i taj Šlavonac? Oni koji naslućuju da bi tu utjecaja mogao imati mađarski jezik, čini se da su u pravu. U najstarijim spisima za Slavoniju se ne govori (zapravo ne piše se) tako, već je u uporabi horonim – Slovinje. Pod utjecajem mađarske vlasti u srednjem vijeku pojavljuje se mađarski horonim Slavonija i dužom uporabom i ostaje. Hrvati ga prihvaćaju kao takvoga i on je sada naša baština. Ali otkuda onda Šlavonija? Šlavonija je, tako barem kažu učeni ljudi (P. Skok), hrvatski lokalni izraz prema mađarskom čitanju (ponešto iskrivljeni). Vjerojatno se radi o arhaičnom ili dijalektalnom čitanju. Očito je Šlavonija ostala kao relikt ne samo u gackim čakavskim govorima, već i u nekima slavonskima). I tamo neki još uvijek koriste nazivlje Šlavonija, Šlavonac i šlavonski (Al ga šlavonska klipara brzo izličila. ... Šlavonac učinio juriš na obadva tanjira i nije se manio, dok je jedne mrve trajalo. ... lupiše o glavu, a ovi izbuljitim očima tako začudjeno ih pratiše okom, kao da su u vilinskim dvorima i ne u Šlavoniji…). Sve manje i manje, ali ipak.
A kako je Šlavonija dospjela ovamo? Ima i za to objašnjenja, već u vrijeme Vojne krajine Otočana je bilo svuda po svijetu, po ratištima, prisjetimo se Otočke pješačke pukovnije br. 2 koja je pod Jelačićevim zapovjedništvom ratovala protiv Mađara u Mađarskoj, Vojvodini i dijelom Slavoniji i Srijemu 1848. i 1849. g. Krajišnici su tamo očito čuli takav izgovor, prihvatili ga i prenijeli. Ne treba ni dvojiti da su naši ljudi odlaskom na rad u Slavoniju krajem 19. i u 20. st. također imali prigode čuti upravo takav izgovor. I prenosili ga. Ali svakako da bi se ovim „problemom“ valjalo ipak studioznije pozabaviti i proučiti ga. Spoznaje radi. To ipak nije nužno za uporabu, Šlavonija i Šlavnonac jesu i ostaju zabilježena naša gacka jezična tradicija.
M. K.