OTOČAC – Došlo vrime za zelje kisat, borami je, eto i Sisveti, samo ča nisu. A kad zelje kasno potkisaš i studen uvati, neš ga ist prije sv. Tri kralja. Vako kase potkisa ranije, ranije i dojde pa se more već u prosincu furijat i frigat.
Eeee, kase sitin kako se negda zelje kisalo. Najprvo je baba naredila, Bog je pomiluj, da se bačva izvalja iz konobe na dvorišće, pa se u nju nažbrija uvrv vode i pušći da stoji, ma skoro se na voda i usmrdi koliko stui. To da bačva zabrekne, da ne pušća vodu. Unda se voda ispulja van, bačva nagne, ribaću kefu i udri ribat, pa riblji kefon pa popljani vodon, pa sve tako dok baba ne reče da je dobro. Unda jopet red bačvu utakat u konobu, vrć je na nekve gredice, ne smi na zemlji stat. Sve je pripravno za ribanje.
A jopet pripreme za ribanje, Bože moj. Najprvo se odredi ki će zelje u bačvi gazit, el dite, el veliki. Pa unda četvrtinka i peri dobro noge do kolena jerbo se zelje gazilo bosi nog, borami je. Naj ki je gazil se moral i obuć u čistu robu, ni se smilo po kosami peljušat i mavat, da ne bude dlak u zelju, el.
A unda edno glavice čisti i koren nožon prekriži, zariže u križ da korenčina ne bude debela kase izriblje, naj ki riblje, a to je morala bit pršona od sve pameti, od frštunta, ta je ribala i pazila da joj ribež dlan ne odnese, da se ne nagrdi. Ribež metni na dvi kantrige, a doli ispod njega čista plakta i na nju rešeto, u rešeto se vatalo izribano zelje. I kase rešeto napuni, stresi ga u bačvu. A naj ki gazi, taj gazi manito, ne stui se, borami ne, vajk se tanca. I tako dok se bačva ne napuni. I još baba, mrak joj na putu, baci šaku-dvi kukuruza, pa soli, na soli se ni šparalo. A ne noge se zacrljeni, upali, sol grize, ma skoro do krvi. Ako je naj ča gazi bil pravi, ni trebalo vode doljivat, ma kakov, un bi izagnal vodu iz zelja koliko je tancal. Morda kaj dan kašnje prilji ku litricu vode, pazilo se da voda ne kipi, ne preljiva se jerbo ode sol van.
I unda kase bačva domiri, s nin iz bačve van, preko zelja vrzi oprane dašćice, te su samo za to i zaniš drugo, zelje se mora pritisnut da ga voda ne digne i da se ne pokvari, ne daj Bože, pa po tomu velika kamenčina, ako bačva veća i nekoliko komadi. Ta kamenčina je isto bila samo za zelje, zaniš drugo, lipo ga operi ribaćon kefon, a kase zelje poi, š njin nastranu, trebaće dogodine.
Negda se puno zelja ribalo, ma i više bačav. Znalo se u bačvu mećat i red celi glavic, pa red ribanoga zelja, tako sve tako do vrva. Te glavice fort kašnje dojdi, bilo su za sarmu kad pop po kućami gre, za pir i tako kakov dogođaj. Podri narod sve zelje, ma bi vratra pod kožon podrl, to mu bila glavna rana po zimi, palente i kiseloga zelja, mede tote li si.
A sadaj, sadaj, tako, uriblje familija morda pedeset kil zelja i od toga se na proliće pol baci. Finina narod lupila, to ti je. Zato je narod i bolestan od svakakovi bolešćin, negda toga ni bilo, borami ni, probavica tekla kaj jaruga. Sirotinja al zdrava, danaske bogata i bolesna. Kako tomu vratru ime, a?
Ovo je pripovitkica o pravomu ribanju zelja, a o nomu drugomu – drugi put.
I.B.