PROZOR – Ne treba to biti Chomo Lungma (iliti Mount Everest), niti Aconcagua to ne mora biti, pogotovo Kilimanjaro. Ne mora biti ni …, ni on ne mora biti. Može se lijepo i ugodno planinariti i na brda i brdašca, možda i planine u neposrednoj okolici. Jer često se to događa da se ljudi upute, i mnogo novca potroše, da bi posjetili neku razglašenu (svjetsku) destinaciju, da se njome čude, da se njome hvale, da ostvare neki prestige, tako nešto, a da im ono pred nosom promiče.
Kao primjer neka posluži uspon na Prozorinu, naravno u Prozoru. Ovaj humak (zemljopisci bi rekli da se radi o timoru) je poprilično strm s tri strane, nešto manje je nepristupačan s jugoistočne, i treba poprilično napora da se dosegne vrh. Da se dođe do frankopanske utvrde na vrhu Prozorine. Neki su odlučili doći pješice, a neki čak na motorima. Kako motorima?! Pa može se doći i motorima, o tome zorno svjedoče i fotografije, nekada davno je postojao jedan put koji je vodio do vrha, potom zapušten i zarastao, ali ipak put. Naravno na kroserima to nije ni najmanji problem.
A na vrhu – nagrada. Pogled puca na sve strane, doduše nešto tome smeta uznapredovalo raslinje, ali pogled puca prema Otočcu, prema Umu, prema Sincu i naravno prema Prozoru. Uostalom zato je i ovaj humak dobio naziv „prozorina“, nema to veze s imenicom „prozor“, već je u značenju vidikovca, dominantne točke odakle se može kontrolirati cijela okolina. Stoga i ne čudi da je tamo podignuta srednjovjekovna utvrda. Pozicija joj je pomno odabrana.
M. K.