OTOČAC – Sukobi su veliki, odavna traju, jedni ih štite, a drugi ih mrze. Kormorane. Oni koji ih štite kažu da su to „ptice nebeske“ i da im nitko ne smije nauditi, da ih se mora štititi. Oni koji ih mrze upozoravaju da im čine ogromnu štetu, jedu li ribe jedu, proždiru li proždiru. Osobito su napasni na ribnjacima i uzgajalištima. Lijepo sjede na stablima pa kad ogladne, a često ogladne, samo se u vodu bućnu, ulove ribu i – progutaju je.
Oni koji ih štite vele da se tako kormorani hrane oduvijek, da ipak ne nanose toliku štetu koliko uzgajivači vele, da ih treba tjerati i plašiti pa će i šteta biti manje. Oni koji ih mrze upozoravaju da su se posve navikli na plašilice i na pucnjeve ćorcima i da pomoći nema. Još vele da su se toliko namnožili zbog obilja hrane u ribnjacima da je to prevršilo svaku mjeru i da trebalo dopustiti smanjenje njihova broja (ubijanje), jer godišnje proždru i 1.800 tona razne ribe u Hrvatskoj. A na to se onima prvima, koji ih štite, diže kosa na glavi.
A kormorani, oni nisu autohtona vrsta ptica, doneseni su iz Kine. Tako to bude kad čovjek počne „uređivati“ prirodu. Već u 19. stoljeću su evidentirane štete koju oni čine na ribljem fondu, posebice što su štete uvećavane svake godine jer je kormoranima svojstveno nekontrolirano razmnožavanje. Vele da svoju populaciju u povoljnim uvjetima mogu udvostručiti za svake tri i pol godine.
Tih čuda od ptica nije baš bilo na rijeci Gacki, no pojavili su se ima više godina. I love, love na ribnjacima ako nema zaštitnih mreža. No love oni i po rijeci. I sada se postavlja pitanje kako dalje? Jedni mrijeste pastrvu, u ribogojilištima je odgajaju, puštaju riblju mlađ u vodu, očekuju njen rast i dobre ribičke trofeje, a kormoran tamani li tamani. Narod bi rekao: goji tata da je debljeg vrata. Dokle će ta igra mačke i miša trajati?
M. K.