OTOČAC – Kad čovik dojde na našu otočku malu placu sredon, puno puti se mora prekrižit i rukon i nogon. Kako drugovačije? Evo, rećemo, danaske, a bilo to i prošlu sredu, naprli trgovci s rožicami. I to ne s nimi za u petnjake, to ne, neg ne ča se u vrtlacu sadidu. Gospe zaviridu i projdedu, borami slabo kupujedu.
Prolazi edan nako starji čovičina, još dobro držeći, ima velike brke, smijulji se i nakon u pol glasa piva: - Ej, palo inje na voće na cvijeće, ej Milko Milkice, na voće na cvijeće ... A naj ča prodaje unjega se izbečil konda ni kršćeno čeljade nigda u životu vidil i pita da ča un to piva? A vaj brkonja njemu da niš, niš, da un to tako zase pivka, da mu pala pisma napamet i ta nekva Milkica. Al unda se srićon najde edna starja gospa pa trgovcu reče: - Dobro ti i piva, snig pada, mrazi tučedu a ti nami oš uvalit rožice. Munjeni morda esmo, al da smo toliko, e nismo! A un njoj, el trgovac, da ne škodi. – Ma ča ne škodi? Komu ti prodaješ muda pod bubrige (da prostite, baš je tako rekla). I ode una. Ča nato reć? Nema druge neg pivat i sami pismicu: Ej, palo inje na voće na cvijeće, ej Milko Milkice, na voće na cvijeće …“.
I.B.