OTOČAC – Kako su slatki mirisi djetinjstva, naravno onima kojima je to djetinjstvo bilo lijepo i ugodno. Onima drugima, baš i nije tako, a ima ih, vjerojatno ima.
A mirisi djetinjstva se vraćaju u kasno proljeće kada dozore prve šumske jagode. Njih ima osobito ondje gdje je lanjske godine bilo što paljeno, ali može ih biti biti i na livadama. I onda ih djeca beri i jedi, a da bi se odnijelo nešto jagoda i onima koji nisu tu, jagode bi se pripremale za „transport“, da se ne zgnječe. Otkinula bi se duga vlat trave, na vrhu ostavio klas i na tu travku bi se nadijevala jagoda po jagoda, do vrha. Bilo je to poput kakve koraljne ogrlice. Naravno da se ne bi stalo samo na jednoj vlati trave, nanizale bi se jagode na više njih i – pravac kući.
A kada su u pitanju šumske jagode, bile su to obične šumske jagode, no nešto kasnije dozrijevala je i druga vrsta, bile su nešto krupnije, tvrđe i bljeđe, njih se zvalo – cipike. Zašto baš tako, valjalo bi zaviriti duboko u kakav etimološki rječnik.
M. K.