OTOČAC – Nedavno je u jednim dnevnim novinama osvanuo zanimljiv članak koji govori o problematici tzv. narodne glazbe, bolje reći srbijanske „novokonponovane muzike“ i prihvaćanja toga glazbenog žanra, ako se uopće može tako nazvati, kao mamca koji se nametnuo hrvatskoj mladosti. Ni pol problema ne bi bilo s tim tekstom da eksplicitno nije istaknuto da je ta pojava slušanja turbo-folka, ili kako se tu vrstu glazbe već naziva, naročito svojstvena mladima iz Otočca, po čemu oni strše u odnosu na sve druge u Ličko-senjskoj županiji. Zanimljiv zaključak!
Možemo imati svoje mišljenje o navedenoj vrsti glazbe, može nam biti prihvatljiva, neprihvatljiva, divna, očaravajuća, može nam to biti „bljak muzika“, može nam biti neslušljiva, svašta nam to može biti, i imamo pravo kao pojedinci donositi svoj sud o tome jer su nam ukusi različiti. Legitimno je čuditi se što se to dogodilo s ukusom mladih ljudi, rođenih nakon što je bivša država crkla (u čije vrijeme se takva glazba vrtjela desetljećima na lokalnim radio-stanicama u redovitu programu), da oni prihvaćaju takvu glazbu i da im se to sviđa, da zvučnicima pucaju membrane od silnih decibela, da se ori i iz nekakvih jukebox-ova po kafićima, da se mladi ludo zabavljaju uz tu glazbu. Doista bi sa sociološke strane valjalo propitati što je mladima u toj glazbi privlačno? I to je tako diljem Hrvatske, od Zagreba pa na sve četiri strane svijeta, posvuda.
E sad, kad se spomene da je to u Ličko-senjskoj županiji svojstveno samo Otočcu i Otočanima, čovjeku se mora nametnuti pitanje što je povod takvoj tvrdnji? Stoji li ta tvrdanja? Razlikuju li se ti ukusi toliko, posebno kad su Otočani u pitanju? Ili?
Zanimljivo je da su na primjer u Gospiću nastupali brojni izvođači narodne, turbo glazbe, neki kažu – ćirilice, i da su ti koncerti bili jako, jako dobro posjećeni. Najnovija je najava da u Gospiću treba nastupiti ni manje ni više nego nestor te glazbe - Miroslav Ilić. Čak je objavljen i veliki interwiev s njim, ispao pjevač dušom od čovjeka, sve u stilu „ko nas bre zavadi?“. Ali Otočac, Otočac! Tamo leži problem! Tamo se događaju sve nevolje koje remete (kome?) jednu finu sliku županijske mladeži koja je pravilno postavljena na crti domoljublja. Dok se Otočac „trese od ćirilice“, u susjednim mjestima valjda sve odjekuje arijama „U boj, u boj! Mač iz toka braćo, nek dušman zna kako mremo mi!...“, ili se ore neke druge budnice (možda čak i davorije).
S vremena na vrijeme, ali u prilično jasnim ciklusima, Otočac se pojavljuje kao problem u županiji. Dok je drugdje posvuda sve u redu, dok ide sve kao po loju, eto, u tom nesretnom Otočcu nešto ne štima, pa ne štima. Iz silne ljubavi i jedinstva iskoči jedan gradonačelnik, pa ga se mora poradi toga istog jedinstva smijeniti. Onda se odabere drugi, duša i srce od čovjeka, ali ni tome nije duga vijeka, valja ga kao remetilački faktor neutralizirati. Odabere se i treći, pogađate, ni s njim nešto ne štima, valja stvar riješti i dovesti u red.
A kako će reda i biti u Otočcu ako mu je mladost takva, ako se odmetnula i „džilitnula“ u glazbi? Ako je takva u glazbi, a kakva li je onda inače? Može li se na nju računati? Mladost je takva zato što je tako odgojena, a odgojena je tako jer su je stariji tako odgojili, jer je sredina takva i takva, znamo već kakva, i tu se krije problem svega zla. Naravno da se u tim ciklusima desetljetnog „sređivanja“ Otočca koristi svaki i najmanji povod, jer ako je otočka sredina nezrela, valja ju osvijestiti, valja je dovesti u red, upristojiti je valja, dozvati je pameti, što li već. Pa makar u tome poslužila i „ćirilica“, a sve dok Gospićem odjekuje umilni glas najnovijega Miroslava Ilića.
Nije namjera ovog članka braniti glazbeni ukus mladih, utjelovljen u glazbi koja ima za bazu (jedva primjetnu) neku narodnu glazbu istočnjačke provinijencije (računajući pritom i Bliski i Srednji istok), to ponajmanje. Možemo se složiti s tvrdnjom da je začuđujuće da cyber generacije uopće slušaju takvu vrstu glazbe. Poanta je na izdvajanju jednog korpusa, i to otočkog, kao eklatantnog negativnog primjera u odnosu na neke druge - isto takve.
Milan Kranjčević