OTOČAC – Tradicija amaterskog kazališta u Gackoj i Otočcu nije tako slabašna i malena, kako bi se neupućenu čovjeku na mah činilo. Dapače, ta tradicija je prilično duga, no ono što zbunjuje su prekidi (u duljim i kraćim vremenskim razmacima) u djelovanju tih diletantskih kazališnih družina. Kada se kaže „diletantskih“, taj pojam između dva svjetska rata nije imao današnje značenje pojma, već je bio uobičajeni i nimalo pogrdni naziv za amaterizam.
Evo, već u prigodi blagoslova i otvaranja Gačanskog parka hrvatske memorije ponovno je pozornost skrenuta na generala Nikolu Maštrovića, pukovnika Otočke pukovnije br. 2, koji je još tamo daleke 1844. u Otočcu dao postaviti, odnosno organizirao kazališne predstave. Prva kazališna predstava odigrana je 9. ožujka 1844. i to na hrvatskomu jeziku. Bilo je to u vrijeme kad je kazališni život u Zagrebu još bio u povojima – predstava na hrvatskomu jeziku u Otočcu, dakle, odigrana je prije nego u HNK. Otočka kazališna družina svoje je djelovanje započela dvjema predstavama: komadom "Tri otca najedanput", izvedenom na njemačkomu jeziku te predstavom "Drvodjelja iz Petrograda iliti Kočijaš Petra Velikoga", izvedenom na hrvatskomu jeziku.
To je evo važna kulturna činjenica na koju Otočac može biti ponosan, ali koju malo ističe i s njome se diči. Ali, u vremenu između dva rata je u Otočcu također postojao amaterski (diletantski) kazališni život. Organizirali su ga ravnatelji škola, u pravilu. Tadašnja otočka gospoda su se trebala zabavljati, a kako nije bilo sadašnjih tehnoloških 'igračaka', red se bilo samoorganizirati. I organizirali su se, davali su složene komade u više činova, a ova fotografija svjedoči s koliko je glumaca redatelj morao raditi i upravljati da bi se predstava dovršila. Kako je vidljivo iz fotografije, nije ništa prepušteno slučaju, scena, kostimi, sve je to bilo s pomnjom odabrano i posloženo.
Moramo spomenuti da je kazališni amaterski život opet u Otočcu 'buknuo' tamo nekih 70-ih godina prošla vijeka. Okupila se jedna skupina srčanih amatera koja je uprizorila više predstava i zaokupila otočku kulturnu javnost. Naravno da je to potrajalo dokle je bilo entuzijazma u onima koji su u svemu sudjelovali, a kada većina rada padne na jednu osobu, to je već znak da sve ide svomu kraju. I bilo je tako, nije se, nažalost, nastavilo.
I konačno evo s Arupiumom nastavljena je ta gačanska tradicija. Nadajmo se da ne će biti kratka daha, da će se nastaviti, da ne će amatere obeshrabriti nečija uskogrudnost i uski vidici, nadajmo se. Jer amaterizam je nježna biljka, treba ju njegovati, o njoj brinuti, zalijevati je posvemašnjom pozornošću, sve dok se ne rascvjeta u svoj svojoj punini. A i kad se rascvjeta treba biti prema tom cvijetu i nadalje nježan i pažljiv da brzo ne uvene, da se može uživati u njegovoj ljepoti. Za to su poželjne nježne ruke, parunovski rečeno 'nevinije od mojih'.
Za detaljnije istraživanje kazališna života u Otočcu naravno da ima mjesta. Bilo bi lijepo kada bi se čitatelji javili i ovom portalu dostavili skenirane fotografije, odnosno materijale koje imaju eventualno sačuvane. Vrijedilo bi svakog napora time se pozabaviti i dati čim vjerniju sliku prošlih vremena, kazati i dokazati da nismo 'repa bez korijena'.
M. Kranjčević