Jeste li čuli za Matu Nikšića, ili za, kako je sam sebe u šali volio zvati, Matu Šepu? Ako znate tko je on, onda će vam biti drago čuti da smo pronašli i da objavljujemo još jednu njegovu pjesmu. Ako pak prvi put čujete za njega, donosimo kratki podsjetnik.
Mate Nikšić rodio se u Sincu 1897. godine i predstavlja najznačajnijeg otočkog pučkog pjesnika druge polovine 20. stoljeća.
Slovio je za uspješnog trgovca u Otočcu, a proslavile su ga njegove šaljive pjesme u pučkom desetercu s aktualnim temama iz društveno-političkog i kulturnog života Gacke doline njegova vremena. Pisao je stihovane kronike o „dogodovštinama“ u Gackoj dolini s „malo šale, malo zbilje“ i tiskao na kalendaru svoje trgovine u Otočcu. Godine 1965. u vlastitoj nakladi tiskao je knjižicu Kronike i „Vrabac“ u kojoj na popularan način u stihovima daje pregled najvažnijih zbivanja u ondašnjem Otočcu. Ti su deseterci gusto otisnuti na 24 stranice, a predstavljaju autentičan duh jednog vremena, načina življenja i razmišljanja.
Budući da je u to vrijeme bio predsjednikom Odbora za prikupljanje novčanih sredstava za izgradnju bolnice u Otočcu, Nikšić je odredio da sav novac prikupljen prodajom te knjižice bude utrošen u izgradnju otočke bolnice. Poznat je Nikšićev društveni angažman za boljitak sredine u kojoj živi, prije svega u tadašnjem društvu građana za poljepšanje mjesta, kakvo bismo danas zvali ekološkom udrugom. Preminuo je u Otočcu godine 1976., a pokopan je na mjesnom groblju u Sincu.
Koliko nam je poznato, sačuvana je samo spomenuta knjižica iz 1965. godine i stihovi na zdencu u Sincu, a moguće je da se kod potomaka njegovih brojnih prijatelja i rodbine krije još dosta toga. Upravo takav detalj otkrila nam je Marina Majnarić iz Otočca, koja u obiteljskoj zbirci čuva fotografiju Dubrovnika, a koju je uramio sam Mate Nikšić. Štoviše, kako je slika bila dar supružnicima Majnarić, Marininim pokojnim roditeljima, na poleđini se nalazi zapravo najvrijedniji dio toga dara – Matini stihovi o Dubrovniku. Marina nam je ljubazno ustupila te stihove koje je Nikšić napisao godine 1970. nakon posjeta Dubrovniku, te ih ovdje i objavljujemo.
Na ponos i diku našeg hrabrog i dičnog roda za trajnu uspomenu neka ovo bude Majnarić Ivi, njegovoj majki i za njegovu ženu.
Dubrovniče, grade od davnine,
Kad te gledam, prepun sam miline.
U tebi se znamen djela kriju,
Gdje junaci vječni sanak sniju.
Knežev dvor šest stoljeća nosi,
S njim se Narod vječito ponosi.
Sagrađen si troškom suhog zlata,
S četrdeset tisuća dukata.
Evo već su tri stoljeća sada,
Kako si nam od potresa strada'.
Al' ti nisi izgubio šanse,
Kod promjena stila renesanse.
Zanimivo je baš pročelje tvoje,
Od kamena gdje stolice stoje.
Na kojima vijećnici sjeđaše,
Koji tebi pečat slave daše.
Knezovi su tamo stanovali,
Republiku čuvati su znali.
Obučeni u crvene plašte,
Gdje ne bjaše patvore ni mašte.
U svečanosti njihovo je tijelo
Skupocjeno resilo odijelo.
Kad bi iš'o Knez iz svojeg dvora,
Njega glazba ispratiti mora.
Sa tajnikom uza kancelara
I paradnih dvadeset stražara,
Svi u boji crvenog odijela,
Divna bjaše to parada cijela.
Republika mala, ali moćna,
Nju čuvaše jaka straža noćna.
Neprijatelj da ju ne zaskoči,
Morale su biti budne oči.
Turska sila i najezda jaka,
Al' je uvijek odbijena svaka.
To svjedoče kule i tvrđave
Gdje su Turci polomili glave.
I ostali nasrtljivci znani,
S gubitkom bijahu otjerani.
Sedam stotina brodova je bilo,
Nasilnike po Jadranu gonilo.
Historijske mnoga uspomene,
Dubrovnikom lijepo ukrašene,
Svaki čovjek priviknut kulturi,
Dubrovniku našem doći žuri.
Sve tvrđave s morem su spojene,
Od nikoga nikada nisu osvojene.
Tako slava našeg Dubrovnika,
Ostati će naša vječna dika.
U Otočcu, dne 30. siječnja 1970. godine.
Stihove sastavio, okvir napravio i sliku ostaklio Mate Nikšić – Otočac.
M.K.G.