OTOČAC – Sinoć je u maloj dvorani Gackoga pučkog otvorenog učilišta u Otočcu održano predstavljanje knjige Otočki dekameron. I dok vrijeme nije bilo naklono ovoj večeri, baš kad se trebalo zapututiti na mjesto događaja, uhvatilo je jako puhati, kiša je proškrapla, u daljini je počelo opasno grmjeti, a onda je počelo nestajati struje. No to znatiželjnoj publici nimalo nije smetalo, 'grnjala' je ona u učilište, možda baš zato. Dvorana je na ugodno iznenađenje organizatora bila dupkom puna, doslovce se tražila stolica više, stvar je spašena 'kuterevskin kantrižicami' (to su one sklopive), ima već poprilično da dvorana nije bila tako puna. I kad je knjiga u pitanju, i inače. A svijeta, i mlada i stara, i ženska i muška, i intelektualna, i ugledna, ma prava milota za oko po publici baciti.
Romantika, nema struje na samomu početku. Jedino što dvoranu rasvjetljava je tzv. panik svjetlo i nešto posljednjih tragova danje svjetlosti. Kiša pada, u dvorani sparno, otvaraju se 'puneštre'. Čekati da dođe struje ili započeti, pitanje je sada. Netko predlaže da se počne sa svirkom, pijanino je tu, ali nema struje. Što ima pijanino veze sa strujom? Ima, ima, vele, kako nema, na struju je. Eto ti suvremenih glazbenih sredstava, da je bio klasični, ni pol muke. I taman u nagađanju krenuti ili sačekati, eto ti struje, elektra ispunila obećanje da će struja stići najzad za 10 minuta. Tako i bilo, valjda dok nisu promijenili osigurače, sklopke, što li, negdje u blizini je zviznuo grom. Sve je naviještalo da će ova večer biti posebna, organizatori ne skrbe, kako bude bit će. tako je i bilo, i bolje od toga.
Na samom početku uvodnu besjedu dala je spiritus movens cijelog projekta prof. Manja Kostelac Gomerčić. Objašnjavala je ona što i kako, zašto i čemu. Ukratko je dala i raspored događanja, naviještajući i iznenađenja. Struja, dođi – otiđi, nije više nikakvo iznenađenje. Milikeraca nema. Uslijedile su pojedine glazbene točke, djeca sviraju na pijaninu ozbiljnu glazbu, prilično vješto i dojmljivo. Trema ih nosi, ali preživljavaju. Publika nije isključivo glazbena, ali ipak, ipak. Onda su Dario i Maja čitali kratke ulomke od pet autora Otočkog dekamerona. Publika pažljiva, ma muha se mogla čuti u zraku. Pa opet red muzike. Na pomolu je ono iznenađenje koje je prof. Manja najavila, nastupa crkveni kvartet (nikad čuli za takav). Mili Bože što je sad to i tko je sad to? Kad se ustao don Angjelo sve je bilo jasno, njemu baš onako Boccacciovski padaju na um svakakve vragolije. Dvije gitare, violina i pijanino. AIDA – tako don Angjelo prozva kvartet, po početnim slovima glazbenika. Naravno da i sam tambura. Publika ostala nijema, a kad je zadnji takt odsviran prolomio se pljesak jači od pljuska kiše vani. Uspjeh! Premda don Angjelo veli da su se tek prethodne večeri našli i probali.
Nakon ovakva glazbena doživljaja svoj stručni sud dala je doc. dr. Jasminka Brala-Mudrovčić. Krenula je ona publici objasniti tko je Boccaccio, što je to Dekameron, kako je nastao i koje su to posebnosti. Potom se osvrnula na Otočki dekameron, koji teško da ima neke veće sličnosti s onim Boccaccijevim osim što ima 100 priča podijeljenih u deset tema i što ga je pisalo sedam žena i tri muškarca. Čini nam se da svaka daljnja sličnost tu prestaje. Naravno da je doc. Brala-Mudrovčić ostala na razini pristojnosti i svečanosti trenutka, ne inzistirajući na onima drugim stranama, kojih vjerojatno ima. Potom su Dario i Maja pročitali i preostale ulomke petorice autora. I na kraju je nešto kazao Milan Kranjčević, u ime izdavača Otočkog dekamerona.
Ova večer je prošla neslućeno dobro kako je sve na početku bilo. Publika je bila zadovoljna, dugo se zadržala u foyeru učilišta, nakon što je duša napojena ljepotom glazbe i riječi, bilo je potrebito napojiti i nahraniti i tijelo. Moglo se čuti, doista iskreno, da je sve bilo neusiljeno, spontano (možda i previše, dodali bismo), da je sve proteklo u hipu.
Doista treba zahvaliti gačanskoj publici, ovo što se sinoć dogodilo u učilištu bio bi uspjeh i u jednom Zagrebu, a ako bismo uzeli u obzir relativne brojke, onda bi to odgovaralo predstavljanju knjige koja bi se trebala održati u Ciboninoj dvorani, ako ne i u većem prostoru. Očito je da u gradu ima snage za kulturne iskorake, za davanje sadržaja, ali i za primanje, za slobodu misli i promišljanja. Vjerojatno je to ono što društvu manjka.
M. Kranjčević