OTOČAC – Sinoć je pred gačanskom čitateljskom i vjerničkom publikom u Gackomu pučkomu otvorenom učilištu predstavljana knjiga autorâ Mile Bogovića i Ante Bežena „Crkva hrvatskih mučenika – Od ideje do ostvarenja“.
Ovu vrijednu knjigu o gradnji Crkve hrvatskih mučenika predstavili su mr. Tomislav Šporčić, otočki dekan, jedan od autora dr. Mile Bogović, a na kraju je o hrvatskomu martirologiju govorio Franjo Puškarić. Konferansu je, pun iznenađenja, vodio don Angjelo, koji je pročitao i pismo odsutna dr. Ante Bežena, koji bijaše „višestruko spriječen“ doći na ovo predstavljanje, kako je to don Angjelo pojasnio. A da atmosfera bude svečanija pobrinuo se Župni zbor Sv. Cecilija iz Otočca uz pratnju na orguljama prof. Branke Bernardi, a pod dirigentskim kažiprstom č. s. Ljubomire Lešić.
Mr. Šporčić se osvrnuo na sve ono što je prethodilo uopće ideji gradnje CHM u Udbini, navodeći višedesetljetnu suradnju s dr. Bogovićem. Istakao je da je Bogović kao povjesničar imao istančan osjećaj za važne datume u hrvatskoj povijesti općenito, o crkvenoj da se i ne govori, odnosno o velikima obljetnicama. Kao primjer spomenuo je Bogovićev napor da se proslavi 800-ta godišnjica uspostave Krbavske biskupije, da se proslavi 300-ta godišnjica izgona Osmanlija iz Like i Krbave, da se prisjetimo 500. Obljetnice stahotne Krbavske bitke u kojoj, po suvremenim povijesnim vrelima, „izgibe cvijet hrvatskog plemstva“. A ideja o gradnji CHM je samo prirodni slijed svih tih Bogovićevih i crkvenih aktivnosti unazad više desetljeća.
Sam dr. Bogović je na jedan sasvim jednostavan i publici prijemčiv način objasnio kako se rađala i kako je evoluirala ta ideja. Kao i sve velike stvari koje se dogode čovjeku, koje se dogode jednomu narodu, krene to u ideji posve skromno. A ta skromnost je bila u tome da se na Krbavskomu polju, tomu srednjovjekovnu stratištu, postavi barem jedna skromna ploča koja će putnika i namjernika, slučajna prolaznika, upozoriti što se je tu krajem 15. vijeka dogodilo. Jer, eto, sve do uspostave samostalne hrvatske države tamo nije bilo ništa, nikakva spomena. A od te prvotne skromne ploče (usporedba s Termopilskim klancem i Leonidom) ideja je porasla pa se razmišljalo o kakvu vrjedniju spomeniku, monumentu. Iz toga spomenika, kako je ideja u hrvatskomu društvu sazrijevala, bilo je misli da se podigne barem skromna kapelica posvećena svima onima koji tijekom povijesti život dadoše za Domovinu i svoj dom, da bi u konačnici sve završilo na CHM u formi i obliku koji je realiziran. Bogović je iznio još niz zanimljivih činjenica u svezi planiranja, mukama projektiranja, javnom verbalnomu i medijskomu linču, odnosno podršci hrvatskoga naroda u zemlji i inozemstvu za realizaciju ovog projekta od nacionalna značaja, no to bi nas predaleko odvelo. Valja samo spomenuti da je istakao kako se lijepo razvija i zori ideja oko Svehrvatskoga groba, a on, Bogović, se zalaže da bude baš u Krbavskomu polju za sve one stradalnike ratnih i svih ostalih jama, kojima se ne zna niti će se znati ime, bude mjesto vječna pokoja, da to bude mjesto (povijesna) pijeteta prema žrtvi.
Franjo Puškarić se nije osvrtao na predstavljanje knjige, naglašavajući da je već mnogo toga kazano, a valja i nešto iz knjige pročitati, pa se vezao na hrvatske žrtve u Drugomu svjetskom ratu. Pritom se u izlaganju ograničio samo na Otočki dekanat (koji obuhvaća i Krasno i Čanak), iznijevši strašni podatak da je do sada 2.749 žrtava u hrvatskomu narodu, no da taj popis ni izdaleka nije konačan. No to ne treba čuditi jer se „neprijatelje naroda“ u bivšemu (komunističkom) režimu nije smjelo ni spominjati, a kamoli evidentirati. Kako je to naglasio i biskup u miru dr. Bogović, ako to vrijeme nije sada, a onda kada? Zatim je iznio nekoliko novootkrivenih spoznaja o pojedinim žrtvama, od svećenika Katoličke crkve, časnih sestara pa do građana koji glavu izgubiše samo zato što bijaše Hrvati.
M. Kranjčević