OTOČAC – Sinoć je u Otočcu bila, kako to mnogi vole kazati, svečanost knjige. Naime, u ranima večernjim satima održano je u maloj dvorani Gackoga pučkog otvorenog učilišta predstavljanje prvijenca Igora Oreškovića iz Čovića. A radi se o zbirci kratkih priča pod nazivom „Ig(o)rom do značenja“.
Pred publikom krcatom dvoranom, posebno raduje što je nazočio popriličan broj mlađeg čitateljstva, konferansu je vodila prof. Snježana Bogdanić, kustosica Muzeja Gacke iz Otočca, o ovoj vrijednoj knjižici, nevelikoj opsegom, ali ne i sadržajem, nadahnuto je govorila prof. Manja Kostelac-Gomerčič i sam autor. A da ne bi bilo sve stereotipno, kako to na predstavljanjima knjiga inače uobičajeno bude, za to su se pobrinule mlade čitačice (učenice) Ivona Dujmović, Ana Paula Borić, Romana Joskić i Andrea Rončević, pročitavši ukupno pet kraćih ulomaka iz ove zbirke kratkih priča, po svomu nahođenju, što je izazvalo oduševljenje publike. Također je s dva glazbena broja ovu promociju providio na tamburi prof. Zvonimir Tonković. Lijepa kulturna sinergija.
Kako je istakla konferansje Snježana Bogdanić, ova zbirka krije 15 kratkih priča koje su nastale u nekomu kraćem razdoblju, a koje su vrlo raznolike i raznorodne pa bi svako svrstavanje u neke kategorije bilo promašeno. Istakla je također da svaku priču prati po jedan crtež u autorstvu akademske slikarice Petre Brnardić, čime ova zbirka dobiva posve jednu drugu dimenziju.
Kako ovaj tekst nema pretenzije imati karakter nekoga kritičkog osvrta, bit će sasvim dovoljno naglasiti nekoliko elemenata koje u svomu obraćanju istakla prof. Kostelac-Gomerčić. Naglasila je da se radi o posve suvremenoj pojavi u postmodernoj literaturi (ako taj pravac još uopće živi) koja se zadovoljava kratkom formom, primjerenoj mladom svijetu baziranu na trendu lakoće čitanje i brzine pisanja, onomu svijetu koji se služi obilato društvenima mrežama i zakonitostima koje tamo vrijede. No, naglasila je, to nimalo ne umanjuje autorovo pomno promišljanje onoga što želi kazati, a prikazano sve kroz igru i često puta namjero odabrani infantilni pristup u pričanju.
- Dakle, Igor i ne pokušava odrediti jasne granice i puni smisao nekog „fenomena“ nego intuicijom kakvu imaju samo umjetničke duše, spojenom s logičkim razmišljanjem (informatičar je to!), u par poteza uspijeva prepoznatljivo ocrtati odabrani fenomen (iako je dakako riječ o njegovom osobnom i jedinstvenom viđenju). (…) Uvjeravam vas, Igorove priče su itekako – priče! Što je uostalom epika danas? Oni koji čitaju i malo prate trendove znaju da je epika danas doista – svašta. Tu su se ugnijezdili raznorodni tekstovi od polumemoarskog žutila, putopisnih dnevnika, eksplozije najrazličitijih zapažanja na dnevnoj bazi (autentični proizvod društvenih mreža), i dalje popularnih trivijalnih romana za čitanje iz zabave, sve do esejistike o aktualnim temama. No, svakako prevladava trend lakoće i brzine, kao i u svemu drugom danas, sve treba biti, pa tako i književno djelo, jednostavno, lagano i kratko, da ne oduzima puno vremena. Idealno ako se može apsorbirati u 15-ak minuta. (…) Stilski i jezično autor se mladenačkim kolokvijalnim izrazom, uporabom engleskih fraza i pokojeg anglizma te ironizacijom ozbiljnosti nadovezuje na prozu u trapericama, no istovremeno od nje odstupa odbacujući banaliziranje i škrtost jezika, sirovost žargonizama i vulgarizama, jer čak i kad ih koristi, Igorov diskurs je uvijek intelektualiziran i odmjeren – naglasila je prof. Kostelac-Gomerčić.
Pritom se osvrnula na još mnogo toga, no to bi nas predaleko odvelo, a postavlja se ona i pitanje čemu knjiga, tko će je (pro)čitati? Ovom prigodom valja naglasiti da autor vješto, ali dozirano, koristi sekvence gackoga čakavskoga idioma, onoga u kojemu je rođen i odgojen, nimalo ne zazirući od dijalekta i nimalo ga se ne srameći, kako to zna biti kod nekih iz njegove generacije ili mlađih (patnja za „modernim“, „kozmopolitskim“), dajući do znanja da svaki idiom pravom znalcu nije ograničenje već naprotiv da je itekakvo bogatstvo mogućnosti interpretacije misli i ideja, potpuno svjestan realnosti i važnosti svakoga govora (jezika), da se tu ne treba niti što dodati, niti što oduzeti. Uostalom, i profesor je engleskoga jezika i književnosti. A potvrdio je to u svomu osvrtu na kraju promocije knjige čitanjem dijaloga napisanoga na čovićkomu čakavskom idiomu, u leksiku i prozodiji savršeno točnomu (uostalom, to mu je materinski idiom), prilično konzervativnomu (jezik bake), što je kod publike izazvalo buru oduševljenja.
Igor Orešković je ovom zbirkom svojih priča postavio poprilično visok spisateljski prag u formi koju je odabrao. Vrijeme će pokazati hoće li u tomu ustrajati, hoće li odabranu formu i nadalje zadržati, hoće li ju ipak promijeniti i kada, hoće li razinu toga praga povisiti jer književnost to od autora jednostavno traži. Prokletstvo je to književna stvaranja, nikada isto i nikada slično! No, kako se radi o mladom autoru, novoj gačanskoj književnoj nadi, treba mu dati vremena za smireno promišljanje o daljnjemu književničkom putu.
M. Kranjčević