OTOČAC – Sinoć je u Gackomu pučkom otvorenom učilištu gačanskoj publici bila predstavljana knjiga novinara i publiciste Tihomira Dujmovića naziva Hrvatske novinarske tragedije 1945 – 1995. Knjigu je predstavio prof. dr. Andrija Hebrang te sam autor, dok je skupom moderirala Verica Dasović.
Kako je istakao Dujmović, od 330 novinara u NDH 40 njih je ubijeno (dvojicu su ubile ustaše, a 38 komunističke vlasti), stotinu novinara je imalo doživotnu zabranu pisanja, 131 novinar je pobjegao u inozemstvo, 45 je promijenilo profesiju, a samo njih je 27 dobilo licencu nakon 1945. godine. To je bilo u ratu i nakon Drugoga svjetskog rata. Za vrijeme hrvatskog proljeća, bolje reći njegova sloma, 50 novinara je završilo na suđenjima, stotine urednika i članova uredničkih vijeća izbačeno je s posla, na crnoj listi završilo je 170 publicističkih imena, a to je značilo da su bili primorani na višedesetljetnu šutnju. Ukupno je oko 500 novinara ili likvidirano, ili zabranjeno ili protjerano.
Na kraju je Dujmović istakao da je u četiri mjeseca Domovinskog rata poginulo tri puta više novinara nego za sedam godina Vijetnamskog rata, u Hrvatskoj je ubijeno 18 novinara, 23 su ranjena, više od 130 je bilo uhićeno i zlostavljano. To je sudbina hrvatskog novinarstva kroz navedeno razdoblje, a koje ima i posljedicu u sadašnjem novinarstvu u Hrvatskoj koje je dominantno obojano bojama prošloga režima i ideologije.
Prof. Hebrang je čestitao Tihomiru Dujmoviću na hrabrosti što se suprotstavlja prevladavajućoj stihiji hrvatskog novinarstva, to je čovjek koji je najviše zabranjivani novinar u Republici Hrvatskoj, novinar koji je zbog svog rada bio uklanjan iz brojnih novina i elektroničkih medija jer se nekome nije dopadalo kako je pisao i govorio – naglasio je Hebrang. Posebno je istako još jednu Dujmovićevu knjigu pod nazivom Hrvatska u raljama djece komunizma, kao šlagvort za analizu stanja u Hrvatskoj.
1990. na izborima je komunizam prividno poražen, ali vlast su i nadalje držali bivši komunisti. Hrvatska zbog rata nije provela lustraciju, poput Poljske, Češke i nekih drugih zemalja, a kad je rat okončan onda je već bilo kasno, bivši partijaši su se lijepo rasporedili po svim strankama, naravno i HDZ-u, i Tuđman više nije imao snage to rješavati, naglasio je Hebrang. A mediji, oni su bivšima infiltriranim komunistima bili jako važni, mediji kreiraju i plasiraju sliku u javnost kako oni hoće, odnosno kako im se kaže što da učine. Ono što im ne paše, to prešućuju, marginaliziraju ili izvrću teze. Hebrang je za ilustraciju naveo kao primjer Mesićevo tajno svjedočenje u Haagu, koje je bilo 1998., a objavljeno je tek dvije godine kasnije kada je on, Mesić, već bio izabran za hrvatskog predsjednika. Da mu to svjedočenje ne škodi u izboru.
Hrvatska medijska scena uopće nema uvjetno rečeno desnog lista ili relevantnog medija, sve je na ljevici, naravno i HTV, naglasio je Hebrang. A rezultat rada svih spomenutih medija je da se sustavno promiče lijevi svjetonazor, da se gricka nacionalni identitet i da se iz svih oružja napada na vjeru i obitelj. To je njihova misija, to je medijska diktatura – ovime je Hebrang završio svoje izlaganje.
A na pitanje Josipa Grčevića što učiniti, koje je bilo u formi omanje elaboracije političkog stanja u Hrvatskoj, Hebrang je odgovorio da čemu se treba čuditi. U Hrvatskoj je bilo 350.000 članova SK, koji su završili u svima hrvatskim strankama, da je u Hrvatskoj pred rat bilo 120.000 suradnika famozne Udbe i da je bilo, kako je isticao i sam Tuđman, oko četvrtine stanovništva koje nije željelo Hrvatsku. Još je pritom dometnuo kao primjer da su svi predsjednici Ustavnog suda bili i jesu bivši partijaši, da su svi predsjednici Vrhovnog suda Hrvatske također bili i jesu bivši partijaši, da su svi predsjednici hrvatske Vlade bili bivši partijaši, da su svi direktori Hrvatske televizije bili bivši partijaši, ako ne i nešto više. A kao kuriozitet naveo je da ga u tužbi koju je pokrenuo Josip Manolić protiv njega sudi sudac koji je sudio u prošlom režimu po diktatu partije. Pametnomu dosta.
M. K.