Piljanje ili piljkanje na

OTOČAC – Jučer popodne je u Gackomu pučkom otvorenom učilištu održana predzadnja radionica Dječjeg ljeta za srpanj. A tema je bila Tradicijske igre i plesovi. Kad se to kaže, onda se mnogo toga može ugurati pod tradiciju, osobito kad su igre u pitanju. Jer to može podrazumijevati mnogo toga. Tako je i bilo, malo se plesalo (narod bi rekao „igralo“, gospoda su „plesala“), malo igralo, malo crtkaralo, uglavnom nije bilo dosadno.

Jedna od tih tradicijskih igrica bilo je i piljanje ili piljkanje, kako tko već naziva. Tu igricu su uglavnom igrale curice (dječačići su se klisali). Treba nekoliko kamenčića, u pravilu pet (može i više), baci ih se iz ruke na tlo da se raštrču, uzme jedan od njih i baci u zrak, za to vrijeme treba uzeti drugi kamenčić iz tla i uloviti onaj bačeni, potom se u drugom krugu uzimaju po dva kamenčića s tla, pa po tri, na kraju i sva četiri. Ako su kamenčići na tlu bili jako udaljeni, trebala je dobra vještina da se u šaku svi odjednom uzmu i da se uhvati onaj kamenčić bačen u vis. Igra se prekida ako se pogriješi i ne učini sve po redu.

Piljanje je bila svojevrsna igra spretnosti, uglavnom se igrala kod ovaca. A i što bi se drugo moglo raditi? Jer nije bilo pametnih telefona, iPhona i tih suvremenih čuda pa da se po tome prebire i u to bulji, kao današnja djeca (i ne samo ona). A da je bilo tih čuda i čudesa, tko zna gdje bi ovce sve završile, kakvu štetu napravile, kamo sve ne odlutale. Piljanje ipak nije oduzimalo toliku pozornost, moglo se i jedno i drugo, i čuvati ovce i zabavljati se. Ali, tempi passati.

M. K.