Dugi ljetni razgovori: Zrinka Ostović o Senjskom zmaju i drugome

U Senju živi poznata ilustratorica, samostalna umjetnica Zrinka Ostović, koja je puno godina prisutna u javnom i medijskom prostoru, prepoznata je i vani, a iako je riječ o zapaženim i kvalitetnim radovima na nacionalnoj i svjetskoj razini, uspijeva ostati nenametljiva i samozatajna. Članica je ULUPUH-a, HZSU-a (Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika), HDK-a (Hrvatskog društva karikaturista), HDKDM-a (Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade)… Pokušajmo malo jače razgrnuti zavjesu koja uokviruje autoričina ilustratorska dostignuća.

• Zadnji vaš ilustratorski projekt je Senjski zmaj. O čemu se radi?

Senjski zmaj, slikovnica koja je upravo izašla iz tiska, autorski je projekt koji je financirao Grad Senj. Tekst potpisuje Svjetlana Olujić Tomaić, grafičku obradu Valentina Dominić, izdavač je Smak, a ja sam nositeljica projekta i ilustratorica.

Slikovnicu će Grad podijeliti djeci u senjskoj osnovnoj školi, vrtiću, Gradskoj knjižnici, a 10-ak primjeraka poslala sam za otočki i brinjski vrtić, pa  možemo reći da je senjski zmaj odletio i do Gacke.

U slikovnici se poigravamo idejom o zmaju sv. Juraja. On oživi, izlazi iz knjige te s dječakom i djevojčicom, glavnim junacima slikovnice, kreće u pustolovinu. Zmaj u našoj priči ne stradava od mača, već se druži s djecom i vodi ih kroz Senj i okolicu. Zajedno promatraju grad iz nove perspektive,  iz zraka i iz mora, upoznaju životinje i biljke koje žive u njihovoj okolici i susreću duha uskoka koji je gradio tvrđavu Nehaj. Grad je ovom slikovnicom dobio jedinstveni i originalni suvenir, a djeca će dobiti lijep i poučan dar. 

Slikovnica također promovira važnost očuvanja okoliša, potiče zanimanje za biljni i životinjski svijet, prirodnu i kulturnu baštinu grada.

• Rođeni ste u Zagrebu, završili ste Školu primijenjenih umjetnosti i studirali povijest umjetnosti u Zagrebu, u Senj ste došli prije…. koliko? I zašto?

U Senju ljetujem od svoje 16-e godine, a živim na senjskoj adresi već 23 godine. Ljubav čini čuda!

• Što vam danas znači Senj?

Senj je predivan, svoj i neobičan. Ne trudi se dopasti se svima, i da - ne puše uvijek bura!

Uspjela sam tijekom godina napraviti dobru suradnju s Gradom, TZ Senj, Obiteljskim centrom LSŽ, Gradskom knjižnicom, NP Sjeverni Velebit, a kad ne crtam - na barki sam i lovim ribe s mužem Zvonkom (podrijetlom iz Otočca, op.a). S godinama shvatiš da je ljepši i humaniji život u malim gradovima.

• Crvenokosa Zora, senjski brend, svoj izgled duguje vašoj ilustraciji?

Otkad sam pročitala priču o crvenokosoj Zori, znala sam da ju ja moram nacrtati. Osmišljavanje lika koji je preteča Pipi duge čarape za mene je bio profesionalni izazov i kao ilustratorici i kao stanovnici grada Senja. Za TZ Senj sam 2009. godine napravila katalog „Senj - grad crvenokose Zore“ koji se referira na seriju koja je snimana u Senju. Tako je nastala moja Zora, crtana junakinja koja se kasnije našla na mnogim publikacijama u izdanju TZ grada Senja - od dječjeg vodiča do biciklističkih karti. Posebno sam sretna radi suradnje s Gradskom knjižnicom Senj i Maticom hrvatskom ogranak Senj, koji su kao izdavači prvog prijevoda romana na hrvatski jezik Crvenokosa Zora i njezina družina odabrali upravo moju ilustraciju Zore za naslovnicu. Dizajn naslovnice radila sam zajedno s dizajnericom Valentinom Dominić. Izdanje knjige ne bi bilo moguće bez velike volje i rada g. Branka Svasta, ali i mnogih drugih divnih ljudi u Senju koji su zdušno pomagali projektu. Knjiga je ove godine dotisnuta, velik je interes za nju, vjerujem da je u Senju već ušla kao lektirni naslov. Zanimljiva je i za odrasle pa preporučam svima za čitanje! 

• I u NP Sjeverni Velebit dosta su vas angažirali, što je sve izrodila ta suradnja? Čini mi se da je za sad najdalje odjeknuo projekt slikovnice Jedne noći na Velebitu….

S nacionalnim parkom surađujem već duže vrijeme, za njih sam dizajnirala mnoge promo majice, ima tu vukova, sova i naravno medvjeda! Prošle godine za Dane EU baštine organizirali smo promociju edukativnih publikacija i zanimljivu radionicu s djecom, radili smo pop-up razglednice s motivima zaštićenih životinja. S kolegicama iz SMAK dizajnerske agencije napravili smo za Velebit dvije knjižice za djecu kojim se promoviraju Natura vrste, a djeci je naravno najzanimljivija slikovnica. Tekst Sanje Beraković je mističan i romantičan, tako lijepo piše o Velebitu i Krasnu, pomislili biste da živi na Velebitu, a ne u Osijeku. Publikacije i slikovnice besplatno se dijele pa navratite u Kuću Velebita!

• Znači, trenutačno su djeca u fokusu. I kulturna i prirodna baština. Što je to vodič za djecu 4kids? Koliko ima već knjižica i radnih mapa? Praktički, projekt je beskonačan…

Posljednjih godina zaokupljena sam oblikovanjem edukativnih knjižica za djecu. Za publikacije „4kids“ suradnice i ja dobile smo priznanje Hrvatske turističke zajednice radi promocije hrvatske kulturne i prirodne baštine.

4kids knjižice vodiči su kroz nacionalne parkove ili pak kroz muzejski postav ako je riječ o muzejskim publikacijama. Knjižica je već poveliki broj za nacionalne parkove: Brijuni, Sjeverni Velebit, Krka, PP Bikovo i Papuk. Također ćete ih pronaći i u Arheološkom muzeju Zagreb, Muzeju grada Zagreba, Muzeju Ozalj, Muzeju Like Gospić, MC Nikola Tesla, Muzeju Gacke..., te uskoro i u Prirodoslovnom muzeju Zagreba.

• Vodič 4kids Muzeja Gacke je vrlo zanimljiv. Prezentiran je ovoga ljeta. Na naslovnici su klinci u plavi! Kako je nastajao?

Da, početkom ove godine nastala je muzejska publikacija Gacka 4kids, vodič kroz muzejski postav u Otočcu. Kako Otočac ne može bez Gacke, tako smo pomislile kako i na naslovnicu treba staviti rijeku. A kako bolje nego na plavi, zaštićenom kulturnom dobru RH. Plav je autohtono plovilo koje su Gačani izrađivali iz jednog komada drva, a izgledom podsjeća na urođenička plovila s rijeka Kongo i Amazone...I mi radeći svašta zanimljivo naučimo!

• Tko čini tim koji radi vodič 4kids?

SMAK dizajnerski studio brine o organizaciji produkcije publikacija, Valentina Dominić o grafičkom uređivanju, a ja o ilustracijama. Tekstove pišu razni stručnjaci iz svojih područja. Svjetlana Olujić Tomaić, arheologinja, pisala je mnoge vodiče, a kako je posla bilo sve više i na drugim poljima, angažirali smo udrugu Bioteka iz Zagreba koja piše tekstove o prirodnoj baštini. Književne tekstove pišu Sanja Beraković i Livija Reškovac. Upravo radimo slikovnicu o klimatskim promjenama u kojoj koristimo i kolaže mlade slikarice Dorotee Gašpar... imamo planove u nove projekte uvrstiti i stripašicu Valentinu Briški, još neke ilustratore i književnike... Krug suradnika se sve više širi i to nas jako veseli.

• Priličnu pozornost kulturne javnosti dobila je unatrag koju godinu vaša strip-knjiga Antijunakinje. Kakvi su to stripovi, o čemu govore?

Knjiga Antijunakinje nastala je kao rezultat mog dugogodišnjeg rada na polju stripa. Izašla je iz tiska 2016. u izdanju naklade Vedis.

U samom naslovu najbolje su opisani likovi mojih stripova. Za razliku od žena s reklama koje su poput superheroja, moji ženski likovi su vrlo životni i živopisni. U njima ćete prepoznati mamu, sestru, prijateljicu, susjedu. One su nesavršene: nervozne, nekoncentrirane, depresivne, debele, mršave, ćudljiva karaktera, uplašene trudnice, žene koje se užasavaju zubara…pomalo šašavi likovi koji puše, kartaju, rugaju se i tračaju. Sa svim svojim manama i u svoj svojoj nesavršenosti one su ustvari divne!

• Predstavili ste tu knjigu, ako se ne varam, na području LSŽ samo u Senju i Gospiću? Kao da je lakše postati poznat odnosno pokazati neke kvalitete u nacionalnim okvirima nego lokalnim ili regionalnim. Čini li vam se da je to tako?

Knjigu sam predstavila samo na dvije promocije: u Gradskoj knjižnici Senj i u Booksi u Zagrebu, a o knjizi se pisalo na mnogim portalima, dala sam intervjue za N1, 7 Dnevno, Globus, Radio student, o Antijunakinjama su pisali Novi list, Večernji list..., vjerojatno je bio zanimljiv podatak da su to stripovi iz 90-ih.

• Slikovnica „Zatvori knjigu nasilja“ je u cjelini vaš autorski rad? Kome je namijenjena?

Slikovnica govori o dječaku nasilniku i njegovim žrtvama. Trebala bi poticati na promišljanje o načinima nenasilnog rješavanja sukoba.  

Dječaka koji je baš sve radio naopako - nikada nikome pomogao, nikome nije govorio lijepe riječi, od svake igre napravio sukob, izrugivao se drugoj djeci, otimao slatkiše i igračke, gnjavio pse i mačke.... proguta strašna Knjiga. Tada on postaje mali, nemoćni dječak kojem se događaju sve ružne stvari koje je on radio drugima. Na vlastitoj koži saznaje kako je to kad te gurnu, povuku za kosu, udare u lice, šutnu...Sve naravno završava happy-endom, dječak se pokajao, postao bolji.... i izašao iz straaašne knjige.

• Slikovnicu „Super je bit' različit“ radili ste s Đurđom Miklaužić. Ta je slikovnica imala dosta odjeka?

Od 2003. godine kad je objavljena, slikovnica „Super je bit' različit“ postala je odličan pomagač odgajateljima kod obrade tema iz područja dječjih prava. Godine 2012. ušla je u 10 naj-slikovnica po izboru odgajatelja tj. na popis razvojno primjerenih slikovnica za djecu.

Meni je jedna od dražih i na nju sam posebno vezana, divan mi je Đurđin tekst, pun topline i ljepote, što sam, nadam se, dobro popratila uz svu silinu ekspresije i eksploziju boja. Knjiga je tražena, čitana, djeca ju vole, crtaju svoje ilustracije po čitanom tekstu, izvode se predstave u vrtićima, pa čak je čitaju i gradonačelnici na gostovanju u vrtićima. Ima svoj neki život i žao mi je da autorica nije doživjela sve to.

• Tu je nastala i suradnja s Društvom slijepih…

Slikovnicu Super je bit različit  tiskalo je i Hrvatsko društvo slijepih kao taktilnu slikovnicu za koju sam sve ilustracije morala prilagoditi reljefnom tisku. Vrlo zanimljivo iskustvo! Tada sam surađivala s Dankom Butorcem, koji mi je nekoliko godina kasnije postao dobar prijatelj. On je s obitelji isto Zagreb zamijenio Senjom... vidite, Senj privlači mnoge Zagrepčane.

• Vaše ilustracije ukrašavaju naslovnice mnogih knjiga, surađivali ste i surađujete s mnogim izdavačkim kućama… Ima li neka posebno srcu prirasla?

Kao ilustratorica surađivala sam s velikim izdavačkim kućama kao što su Školska knjiga i Profil, udžbenike sam radila i za Pro-mil, Alkascript i HMD; slikovnice za Goldenmarketing i Našu djecu...Uvijek nekako pamtite prvog urednika, urednicu. Ja sam imala sreće i moja prva urednica bila je divna Dinka Juričić iz Školske knjige s kojom sam još uvijek u prijateljskim odnosima.

• Karijeru strip-crtača počeli ste u Večernjaku? Što je to bilo? S kojim ste novinama i časopisima još surađivali?

Početak moje crtačke aktivnosti vezan je za objavljivanje i izložbe stripova u Hrvatskoj i inozemstvu. Prvi strip objavljujem 1991. u zagrebačkom ženskom časopisu Kareta, a slijede časopisi Svijet, Kontura, SOS, Femmes info u Marseillu, Spit u New Yorku, Girl frenzy u Londonu.

Devedesetih objavljujem serijale stripova u Svijetu i časopisu Zaposlena, a bila su to lijepa vremena kad su stripove objavljivale i dnevne novine kao Večernji list.

U to vrijeme redovno izlažem na bijenalnim izložbama ženskog stripa u Ferrari, a kao mladoj curi posebna čast bila mi je samostalna izložba stripova u tada kultnoj galeriji „Nova“ u Zagrebu.

Isto mi je bilo jako fora kad je Rosalind Warren-američka spisateljica uvrstila moj strip u knjigu o ženskom humoru „The Best Contemporary Women's Humor“. Kad imaš 26 godina, to ti je veliko priznanje.

Nakon časopisa za odrasle slijedili su dječji časopisi, pa tako duži niz godina objavljujem stripove u dječjim časopisima  „Moje dijete“, „Smib“, „E-kids“,  „Prvi izbor“, „Kloks“, „Radost“  i  „Modra Lasta“. To se nekako poklapalo s periodom kad su i moja djeca bila mala.

• Koji su vam (bili) omiljeni stripovi? Crtački uzori?

Rasla sam uz stripove M. Ilića i N. Kunca, smijala se Srećku Puntariću i Dragiću.

Od autorica najviše volim Franzisku Becker, nezaobilaznu i fenomenalnu Claire Bretecher (čiji su stripovi izlazili nekad u „Svijetu“) i odličnu Amerikanku Roz Chast.

Upravo na izložbama u Ferrari otkrila sam cijeli niz odličnih strip crtačica. Od domaćih mlađih autorica jako zanimljiva mi je Sonja Gašperov sa svojim Vučinama...

• Što smatrate svojim najvećim postignućem do sada?

Za svoj posao volim reći da je najljepši na svijetu, volim to što radim, i ne mogu se zamisliti npr u nekom uredu ili, ne daj bože, u nekoj papirologiji. Ne shvaćam ljude koji ne vole svoj posao, ne razmišljam o penziji, ne brojim dane godišnjih odmora... Najveće postignuće mi je upravo to - da radim posao koji volim!

• Još nerealizirane želje?

Nemam pojma! Roniti s morskim kornjačama?

• Vidimo se uskoro u Otočcu!

Razgovarala: Manja Kostelac-Gomerčić

Foto: senj.hr/fb smak/Z.O.