Za umrijet od smijeha - provokativna, intrigantna i hrabra predstava

OTOČAC – U kino dvorani Gackog pučkog otvorenog učilišta u Otočcu održana je večeras predstava „Za umrijet od smijeha“ američkog dramskog pisca Christophera Duranga. U predstavi su samo dva lika – On i Ona – oboje s velikim problemima. Uglavnom su na sceni sami, i osim međuigre u TV showu zapravo imaju malo zajedničkih scena, tek onu ispred police s konzervama tunjevine.

Uloge tumače Gordana Gadžić i Marko Torjanac koji je i adaptirao originalni tekst, prebacio ludilo autorovih junaka iz Amerike osamdesetih u hrvatsku sadašnjost, da bi putem u budućnost samo naglasio mnoge probleme iz kojih ne znamo (ili ne želimo) izići.

Tako to jest satirička fantazija, ali i ozbiljno promišljanje o smislu života svakog od nas, o onima koji nas drže ludima, koji nam ne daju poslove, ali nam (radikalno) propovijedaju kakav bismo život morali živjeti. To je priča i o hrvatskoj homofobiji i neprihvaćanju drukčijih bilo koje vrste. Redatelj Kovač tekst stavlja u ruke odličnih glumaca i jednostavno ih pušta da budu – ludi.

Predstava počinje u ozbiljnom, dramatičnom tonu, zatim se u finalu oštro, u maniri satirične fantazije, obrušava na politiku, vlast, Crkvu, Boga, prolife udruge i nazadnu i konzervativnu ideologiju, koja Hrvatsku pokušava vratiti u prošlost, a na kraju poziva na suprotstavljanje i bunt te poručuje: 'Suprotstavite se mržnji, puhnite u svoje Tritonove trube i započnite promjenu!'

Taj poklič, bez obzira radilo se o vapaju očajnika, frazetini ili iskrenom uvjerenju, odjekuje još dugo nakon završetka predstave, ukazujući da je nužno nešto napraviti, pokrenuti, pokazati, usmjeriti.

Što se zapravo događa? Na početku predstave Ona, nezaposlena, neurotična i agresivna, prepričava sukob s Njim te druge banalne situacije, koje joj izazivaju frustraciju i bijes. Zatim se na sceni pojavljuje On, također neurotičan, pomalo zbunjen i donekle povučen, i počne govoriti malo promuklim glasom, sa specifičnom intonacijom, kao aktualni gradonačelnik Milan Bandić, koji se smješka u prvom redu. On sjedi na stolcu i lije žuč: 'ovu državu mogu voditi i epileptičari i oni na aparatima', 'sigurno i Bog psuje kao kočijaš kad vidi sve ono što se dolje događa', 'Bog je prokleo Adama da bude čovjek i dao mu fašizam, nacizam, ustaše, partizane, rak dojke, rak limfnih čvorova itd. da krene u potragu za vlastitim identitetom'...

Tirada traje i On u nastavku propituje Boga, državu, smisao i svrhu života, odnose žena i muškaraca, mržnju, neprijateljstvo i potragu za vlastitim identitetom. Postaje jasno da se pred nama otvara raskošna alegorija hrvatskog društva u kojoj dominiraju kontroverzni protagonisti, dok na drugoj strani, u mulju, životare tzv. mali ljudi.

To se potvrđuje u satiričnoj i pomalo jezivoj slici, u grotesknom finalu predstave, kad u stiliziranom TV showu Željke Ogreste gostuje Željka Markić. Godina je 2132. i živimo u Teokratskoj državi Hrvatskoj – TDH, gdje je Markić, u žestokom okršaju s Putinom, proglašena sveticom. Ona je mrtva, ali sretna. U gradu su imena trgova preimenovana i sada se zovu, primjerice, Trg Republike i Željke Markić ili Trg bana Jelačića i Željke Markić. Ona na glavi ima hrvatski grb i plašt, poput visokih crkvenih veledostojnika. Odgovarajući na pitanja voditeljice o situaciji u Hrvatskoj s podsmijehom spominje vrijeme kad se smatralo 'da je zemlja okrugla', a zatim ističe da je stanje u Hrvatskoj odlično: Hrvatska je najveća sila u regiji, doduše, ima nešto ispod dva milijuna stanovnika, ali je prekrasna i stranci u njoj grade hospicije i razvijaju turizam za umiranje, žene nemaju pravo glasa, a sve koji se suprotstavljaju TDH šalju u izolaciju, na otok.

Publika je ovo djelo ispratila podužim pljeskom.

I.B.