OTOČAC – Dojde vako čoviku s vrimena na vrime da nekudaj batina, da se ne smiće po kući, a osobito kad je vrime izborne šutnje. A ta šutnja veli da snikin ne smiš reć ni crc, pa kad je tomu tako, red je prošećat se sam. Nako i nako pada kiša, a kad pada kiša morda bude čepurak. I borme i ima. Naletili smo na ednu čepurku, svu nako lipu belu, kaj balotica da je, sva obla. Oduvik smo je zvali, da prostite – fuljac. Jerbo kad ta čepurka sazori, una unda pušća nako žućkastu prašinu, đikneš nogon na nju, a ono se sve dimi. I mi leti edni za drugin, mrči se tin fuljcon, a kad dojdeš kući čućeš svoga boga. Je ti vratar il toga fuljca, ma kakov, niki, nigda. A moglo se, jerbo ovčurine se ne bi stanile dok ne poberi čepurke.
I ta lipa i bela čepurka (učen narod veli da spada u čepurke), koj mi u Gackoj velimo, da prostite – fuljac, una ima lipo ime – puhara. Da, da, puhara, puhara. Na isto ti sve dojde, samo ča je puhara kaj lipo ime, a fuljac kaj ni, a jopet vrag sotoni brat. I ta se puhara, dok je friška i mlada more ist. Lipo je sasičeš, a nje ima, pa na mast, okreneš, posoliš, popapriš, more se i ko jaje stuć, i eto ti južine, vičere, česa li. Neki velidu da se more i pofat, siguro more, more se svakako spremat. Eto jeftinoga ila.
I.B.