OTOČAC – Babe bi rekle da je vratarnje vrime, borme i je, cibale kiše kaj munjene celo proliće, nikako sunce granut. I sadaj kad je sunce granulo, pomozi Bože, al Un pomaže koliko pomaže. Red je bilo spreše motiku na rame i na njivu, okapat. Sve raste samo uno ča treba baš i ni nešto. Recimo krunpir. A mora se okopat, kako ne.
Kad motikon lupit, konda u petun lupaš, zemlja tvrda da te Bog slobodi, aha, zapljakala kiša zemlju, red je rton motike kopat. Sporo to gre, a no sunce peče, narod nenaviknut, bel kaj kiselina, oće te i sunčanica strefit. Pokoplješ dva-tri redića i red je kući, srce se zalafa, oće iz prs iskočit, još tote infrakt doživit siću krunpira, pa čij si unda? Motičicu na rame i kući, okopaće se.
Em si ga okopal, red ga i nagrnut, vrime je, sve zaštentalo, i okapanje i nagrćanje u isto vrime. Ajd da i to čovik pretovari preko glave, al eto ti novoga zla. Eno zlatica naprnula na krunpir, oće ga obrstit svega. Red špricu i špricat zlaticu. Al ni ni na tomu stalo, eto ti i plamenjače, krunpir počel sukat lišće, ako se ne pošprica gotov je, inače se nema poč ujesen u njivu zać. A ni plamenjača napala samo na krunpir, eno je i na kapuli i na škanjoli. Pa ki to sve more stignat? Pa unda jopet nemojte špricat, otrovaćete se, a kako moreš kad ne moreš?
Ma za pobenavit je.
I.B.