OTOČAC – Sreda je, placa je, vruće kaj u paklu. Ima nešto i stolic i bab na stolicami. Prodaje ča ki ima, ni ki niš nemadu, ni su pretrglije, tuje kupujedu i pod svoje domaće kaj prodajedu. Pa ki je munjen nek kupi, bilo i biće.
Ima na placi i sira, domaćega, sencon sirenoga. Nema više sira kaj se siri sirišćen, ma kakov. Pitamo ednu našu gačansku „kumicu“ da zač nema sira sirenoga počinon, a una nami da ki to vratar više dela, da se to ne dela. A mi jopet njoj da bi mi kupili baš takovoga sira, sirišćen od počina sirenoga. A una nami, ta naša, el „kumica“, da bi morda i mogla i posirit al da je velika vrućina pa da bi sir provrišćal. E sadaj se mi već nako nafino nadmudrujemo.
I tako dok mi pogajamo tehnologiju sira, eto ti edne gospe pod belin krljakon, gljeda unaj sir. – Izvolte, gospe – veli naša „kumica“. – Sir van je lip, žuti se kaj žafor, ima siguru kilu i pol, a ko ne i ku deku više … - fali una. A va pod belin krljakon njoj, el našoj „kumici“ da ne bi una sira, da ima i finiji sirov za kupit. – A ča bi vi, mila moja? – sad se već naša „kumica“ nadula kaj sir siren počinon. – Ja bi, ako imate, kupila grušeline. …. – Aaaaaaaa, gospa bi grušeline, el? – moglo bi se reć da naša „kumica“ polako zakuvava. – Bi, bi, rado bi kupila grušeline, znate, ja van jako volin štroklje peć. Imate li morda? – Ajme meni, jadna ti san ga pošla, kako nisan znala, ta čera mi se Miza otelila, tele ne more sve pocicat, ja pomuzla i grušelinu u đubar saljala. A krava mladična. C,c,c,c,c,c, ma da san znala … – namiguje naša „kumica“ na nu do nje. – A unda niš – reče gospa pod belin krljakon i ode. Ma ni una ni koraknula dva-tri koraka, kad naša „kumica“ – Una bi grušeline? Grušeline bi una? Da nebi! I još je nešto rekla al ne smimo napisat, jerbo ovo i neiskvarena mladež i ćudoredno građanstvo čita.
I.B.