OTOČAC – Zoridu višnje, u kući pravda. Pravdamo se kaćemo i ki će brat višnje. Edni velidu nisu dozorile, još nisu poškurile. Drugi velidu dajdu sve pozobat tice, pa ča unda? - A unda eto tebi pa se prnjaj po višnji i beri! – E zač ja sve moran? – Pa ti si rekla da i treba brat, pa beri. – A ča ako pukne grana pa se zdrndan i šundran, nedaj ti Bože, ruku il nogu? – A ako je se ja zdrndan, to kaj nikomu niš, el? – Imaš škale pa lipo izvana po krošnji. – Imaš i ti škale pa lipo izvana po krošnji. – Ja ću ti držat škale. - Aj ti, i ja ću tebi držat škale.
I tako dok pravda u kući traje, tice zobljedu li zobljedu, vratar iž nji zobal. – Uš, krepale dabogda!
Pravda se nastavlja. – A svi bi pili soka od višanj, a niki ne bi bral. – Ja ga najmanje pijen, meni ga ne treba. – I višnjevca bi svi pili i kad ki dojde u kuću unda bi se falili i častili. – Meni gosti ne dolazidu, van tebi.
I tako to od edne višnje nastane celi grij. Ne daj se Bože nakon toga spovidat, bi spovid podurala ki zna koliko. Nema druge van sikiru pod višnju i rešit kućnu pravdu.
I.B.