Lika nekretnine

JA SAM VERICA, SRBI SU ME UBILI SA 13 GODINA

Objavljeno: 14.10.2019

13 GODINA

Današnji dan obilježen je prisjećanjem na strahoviti masakr hrvatskih civila u Širokoj kuli. Među 40-tak žrtava našla se i 13-godišnja Verica Nikšić, a toga dana ubijena nje i njezina majka.

Neke od žrtava bačene su u jamu Golubnjača, no za tijelima poput Veričinog još se uvijek traga. Barem je to činio njezin otac koji je umro ove godine u travnju u 80-toj godini, a da nikada nije pronašao posmrtne ostatke svoje supruge i djeteta.

Svake godine na obljetnicu masakra u Širokoj Kuli, javnost se Verice prisjeti emotivnim tekstom koji objavljujemo u cijelosti:

“Nisam znala što je ustaša, bilo mi je samo do igranja”

““Bila sam mala zaigrana djevojčica, voljela sam se igrati i ići u školu, voljela sam svoju mamu, tatu i sestru, voljela sam život, imala sam 13 godina i maštala o budućnosti…”

Onda su jednoga dana počeli stavljati nekakve barikade pa nismo nikuda smjeli, nismo mogli ni u školu, a počeli su nas i napadati naši susjedi koji su počeli puštati dugačke brade. Onda, jednoga dana, počeo je rat i ubijanje ljudi koje su oni zvali ustaše, a mama Hrvati, ja nisam znala što to znači Hrvati, Srbi ili ustaše, meni je samo bilo do igranja.

Više se nikad nisam igrala.

A naši susjedi svaki su dan pucali minobacačima po Perušiću, Ličkom Osiku i okolnim mjestima, buka je bila neizdrživa, mina je bilo jako puno jer je blizu nas bila tvornica mina pa su neprekidno pucali to je znalo trajati satima i tako svaki dan, jako sam se bojala jer su povremeno pucali iz pušaka i po našoj kući pa nikad nismo smjeli stajati pokraj prozora, jer se nikad nije znalo kad će zapucati. Mama mi je rekla da to oni nas samo malo straše, bilo mi je malo čudno da nas malo straše tako da jedva preživimo kad nas “malo straše, al’ valjda mama zna. Ili me samo tješi?

Pitala sam ubijaju li samo muške?

Ubrzo su počeli nestajati ljudi koje su oni zvali ustašama, pitala sam mamu što je to ustaša? Mama mi je odgovorila da oni kad hoće ubiti nekoga Hrvata samo kažu da je ustaša i ubiju ga kao psa. Pitala sam da li samo muške ubijaju, da li ubijaju stare i žene?

Mama je rekla da nema veze koliko tko godina ima i da li je muško ili žensko kad ga proglase ustašom. Ja to nisam razumjela.

Onda sam pitala mamu “A djeca, jesam li i ja ustaša, hoće li i mene ubiti?”

Mama više nije mogla govoriti i samo me je grlila i plakala. A ja sam razmišljala ‘Što ako sam ja taj ustaša, ubit će me.’

Taj dan nisam ništa jela, nisam mogla, samo sam razmišljala ‘što ako sam ja ustaša?’ Drugi dan sam opet pitala mamu kako oni znaju tko je ustaša? I što je to ustaša? Vidi li se to na nekome kad je ustaša? Bilo me strah da negdje na meni nema neki znak da sam ustaša?

Mama mi je rekla “ludice mala, nema ništa na tebi što je znak da si ustaša, ti si prekrasna mala djevojčica, ali…?”, “Ali što mama?” Mama se opet počela tresti…. “Ma daj, reci mi što ali? Zar ipak ima nešto zbog čega će me oni proglasiti ustašom i ubiti?”

“Ima, ma ne, ne mislim da će te ubiti, nego ima nešto… oni svakog Hrvata, a ponekad i Srbina, kojega žele ubiti proglase ustašom, ali ne vjerujem da će tebe ubiti, pa ti si moja slatka mala curica koja nikome ništa nije napravila.” Malo me to smirilo, pa sam pitala “A ti mama, jesi ti nekome nešto napravila?” “Nisam zlato.” Rekla je mama. “A striček Petar, teta Marija, baka Kate, jesu oni nešto napravili kad su ih ubili?” Mama se opet počela tresti i znala sam da sam pretjerala.

U kuću su upali bradati ljudi

“Oprosti mama, neću te više pitati ako ne želiš o tome pričati.” Ma nije to zlato moje malo, nego mi bude teško, ali evo, odgovorit ću ti, nisu ništa bili krivi ni striček Petar, teta Marija, ni baka Kate, mislim krivi su jer su Hrvati… Nisi me razumjela, nije nitko ništa učinio da ga se proglasi ustašom i ubije, dovoljno je što si Hrvat.” “Mama ali ti si Hrvatica”, uskliknula sam i šokirala se jer sam odjednom shvatila da će joj reći da je ustaša i ubiti je.

“Ma neće, ne pričaj gluposti.” rekla je mama.

Taj tren se počelo pucati i meci se odbijati po zidovima, mama me je stisnula u naručje da me zaštiti. U kuću su upali naoružani bradati ljudi i istjerali nas van govoreći nam da smo ustaše, ja sam se strašno bojala za mamu. “Moja mama nije ustaša vikala sam”, dok me je mama smirivala, a bradati su se ljudi smijali i govorili grozote.

Mama je plakala i govorila “Nemojte nju molim vas, ubijte mene samo nju poštedite, molim vas ljudi, budite ljudi, nemojte mi dijete ubiti.” Oni su se smijali i počeli nas tući puškama, jedan me je jako udario i skoro sam se onesvijestila, pala sam i plakala, mama je ležala u krvi, dok su se oni smijali i govorili “Sad ćemo videti kolko ustaše veruju u Boga? Bacaj to u kuću i pali”, urlao je jedan od njih.

Vikala sam “Moja mama nije ustaša, nemojte je ubiti.” Mama mi je nešto pokušavala reći ali nije mogla, a mene je sve više hvatala panika. Jedan mi je bradati govorio “Nije te mama ništa naučila, tvoja je mama Hrvatica, svi ste vi Hrvati ustaše i sve ćemo vas pobiti.”

Osjetila sam ljubav…

“Što smo vam napravili?”, pitala sam. “Hrvati ste”, odgovorio mi je bradati. “Pa nisam ja birala kako ću se roditi, nismo vam ništa napravili.” Ajde ne mudruj nego marš nazad u kuću i ponesi i mamu.”

Pomogla sam mami da nekako ustane i oteturale smo u kuću u kojoj je već bilo ljudi koje sam jedva prepoznavala koliko su bili izubijani i krvavi, čekali smo što će se dogoditi, kad je eksplodirao zid i raznio neke ljude, a vrelina nas opržila, bacila sam se po mami da je zaštitim, jako sam se bojala da mama ne umre, ali me je druga eksplozija ošamutila, kad sam se malo osvijestila vidjela sam da sve oko nas gori, nisam više osjećala strah, ništa više nisam osjećala, znala sam da odlazim i tugu zbog svih tih ljudi koji su oko mene jaukali i umirali i shvatila sam da idemo sa ovog zlog mjesta od ovih zlih ljudi, kod dragoga Boga.

Sve je oko mene nestajalo, osjetila sam ljubav…

Dnevno.hr

 
PROLJEĆE NA PLITVIČKIM JEZERIMA
LiveCam Otočac
SenjskaBura.hr
GlasLike.hr