OTOČAC – Aj, fala Bogu, i to smo preživili. Reklo da će danaske bit smak svita, u edanajst uri i pet minuti. A moja je pokojna baba, raja joj se duša nagljedala, vajk vikala tomu sud Božji. I još je vikala da je bil sud vodeni, i da je sadaj na redu za narod potamanit na vomu svitu sud ognjeni. Da će iz neba padat vruće kamenje i da nema toga ki će se sakrit i preživit. Tako je borami vikala. Kasan ja pital odakljen to njoj, a una meni da je tomu tako i da ne pitaj dalje. I ja nisan pital dalje.
I danaske velidu da je mimo nas, el Kugle zemaljske munula nekva kamenčina kilometer velika. I da je pritila opasnost da rne naZemlju i da nas potamani. A kad ta mrcina počme padat, unda se raspada i izneba pada – vruće kamenje. Baš kako je moja baba rekla. A ni una znala ni za astronomiju, ni ča je meteor, ča meteorit, niš una od toga ni znala. I skoro pogodila.
E sadaj, ti smakov svita je bilo skoro svake godine, pok ja pantin sebe, uvik se divanilo o tomu smaku, sad vakovomu, sad nakovomu. Još kasan bil dite, reklo da će toga i toga dana bit smak svita. I ja man zoron ranon, srićon bilo teplo, izašal van iz kuće, sel na nekvu kamenčinu i čekan taj smak. Čekanja njega i čekan, nema ga. Nema ga, niotkudaj ga nema, nema ga ozdola, nema ga ozgora, ceston mune kaj avtić i niki više. Ma nisan til ni na južinu poć, jerbo ako ja pojden južinat, more doć smak svita a ja ga nisan vidil. I tako ja na kamenu ćupil sve do svečera, kad je baba došla pome i otpeljala na vičeru. Otadaj nisan više čekal te smake svita. Morenu uni i bezmene.
I.B.