OTOČAC - Kako se vrijeme mijenja, kako se mijenjaju navike, običaji se mijenjaju. Rekli bismo da se to događa u ciklusima, ponešto poduljima, ali ipak. Jer koji je sada užitak čovjeku prošetati se poljem? Koji je užitak osjetiti miris jutra? Koje li sreće osjetiti zemlju pod bosim tabanima? Kako li samo ptice lijepo pjevaju? A tek leptiri, kako li su šareni? I kojekakve muhe, i skakavci, i cvrčci, sve je to došlo „na cijenu“. Ta prirodna pastorala gotovo pa da je na razini kiča, a kič je lijep, privlači on magičnom snagom. Neodoljivo.
A nekada je sve to bilo – fuj. Bjež' od toga. Ma kamo? Pa u grad, tamo te „gamadi“ nema (a ima, i te kako ima), tamo je sve lijepo asfaltirano, betonirano, pokockano. Gdje travke nema. To je bilo lijepo, i poželjno je bilo. Čak je i onima na selu to privlačno bilo, valjda drugačije pa mami čovjeka. A selo je bilo zaostalo, smrdljivo, glupo, prljavo, zatucano, blatnjavo, ma svakakvo je bilo – u mentalitetu „urbanoga i kulturnoga bića“.
I onda se nešto dogodilo, selo odjednom više nije takvo, ma kakvi takvo, došlo je i dolazi do preokreta, opet je poželjno, privlači k sebi. Povratak prirodi – mnogi se drznu tobože citirati Rousseaua (naravno ne do kraja). E samo, problem je dvojaki; je li to baš toliko razvijena osviještenost o vrijednosti prirode (spoznajna razina) ili se to bude teškom mukom zapretana sjećanja (nostalgična razina)?
M.K.