OTOČAC – Juha je vjerojatno jedno od najstarijih jela uopće, možda tek nešto mlađa od pečena mesa na ognju. Čim je čovjek stvorio glineni lonac, počelo je kuhanje mesa, a onda je nastala i juha, kakva-takva, ali je imala tretman juhe. Vjerojatno neukusna, ali se nije znalo za bolje pa je i takav „napitak“ bio dobar.
U ne tako davna vremena naše bake su također kuhale juhu, i to obično od „sitnine“, a to je podrazumijevalo noge, vrat, glavu, „žigericu“ i „prknjavac“. Od toga bi se skuhala juha, a ostatak „pilešca“ bi se ili „pofal“ ili „spekal u bratvanu“. A ako bi se klala kokoš ili nedajtibože „pivac“, e onda se kokoš ili pivac kuhao u „lončini“ u cjelini. Ma kuhala se pokatkada i guska, i raca se kuhala, nije da nije. O tim vrstama juha dalo bi se još toga kazati, ali …
A da bi ta „juva“ na nešto ličila, žene bi obično na „plevu“ prepekle „prerizanu škanjolu“ ili „kapulu“ i ubacile u lonac (to se stručno naziva karameliziranje), posolile, drugih dodataka nije bilo. Ma kakva Vegeta! A kako je i takav okus bio pust, unutra bi „urizale merlina“, nekada malo „korabe“ (ne previše da koraba „ne prenese“), i ubacile i „zelenja“ ili „grincajga“, odnosno „peršina i meršina“. Lišća naravno. Taj peršin i meršin bi svezale koncem pa bi ga pri kraju kuhanja juhe lako uklonile.
E sada postavlja se pravo pitanje što je to meršin? Za peršin znamo, peršin je peršin. Ali meršin? Neki stručnjaci navode da je meršin žutika ili žutikovina (Berberis vulgaris), ali to je grmolika biljka, i očito to nije gačanski meršin.
U konačnici ostaje enigma što je meršin. Je li to neka druga vrsta peršina, ili možda kakva vrsta celera, premda je celer u gackoj čakavštini poznat? Kako bilo da bilo, nekada se u juhu stavljao meršin i peršin, danas više se ne stavlja, jer malotko je i čuo za meršin. Ovaj pojam zacijelo nezaustavljivo tone u pasivni leksik gacke čakavštine.
M.K.