OTOČAC – Pa ova korona je došla „kao naručena“ – Otočac je ponovo „grad slučaj“. I to ne prvi put, ne po pitanju korone, nađe se uvijek nešto da tako bude. S vremena na vrijeme, baš onako da zaustavi, da zastane, da spriječi, u konačnici da uspori. Treba biti duboko naivan pa povjerovati da je to čista slučajnost, naravno da će se odmah javiti oni koji će zalijepiti etiketu „teorije urote“ i time kao relativizirati stvar.
A proglašavanje nekih novih mjera i ograničenja u svezi korone, bio je to povod da se stušte televizijske ekipe i špartaju gradskim ulicama, da snimaju, da šalju dramatične izvještaje. Iz Otočca. Čak je to dospjelo i u glavne dnevnike, pljušte izjave. Došli metropolitanci iz Zagreba da snime provincijalce, tamo neke Indijance koji se ne znaju držati nekih mjera pa da izvijeste, da prikažu, treba stvoriti senzaciju. Jer zamislite, u Otočcu ima toliko zaraženih kao u Zagrebu da ih je 2.000 (kao da ih u Zagrebu toliko i nema, samo nisu „otkriveni“). Usporedba nije nimalo primjerena, zašto nije uzeta usporedba npr. s Tokijom (35,5 milijuna – šire područje), Šangajom (26 milijuna), Seulom (23 milijuna – šire područje) ili Džakartom (30 milijuna – šire područje), da ne nabrajamo dalje. Svakako da bi brojke bile impresivnije, dojmljivije, jače i strašnije. A cilj je valjda da se narod zastraši. Mora se kazati da su i neki lokalni portali „likovali“ kad su se pojavili prvi slučajevi oboljelih u Otočcu, naslovi su biti ne senzacijski, već upravo bombastični (bombastični – kao da je u grad pala atomska bomba). Teško je to razumjeti, ali je tako, svatko istinoljubiv može to lako na internetu provjeriti. Jer što su neka turistički razvikana mjesta na obali, gdje se partija, gdje se ne zna tko je otkuda i što se tamo sve ne događa, naspram jednog Otočca, ma mala maca. Don Kaćunko bi na ovo kazao: sapienti sat, a blenti ni budilica.
Jer rat, Domovinski rat, je bio u odnosu na ovo mila majka, ma gotovo pa ništa. Ginulo se, ranjavano bilo, ali korona u Otočcu, e to je nešto najstrašnije što mu se moglo dogoditi, zasada nitko mrtav. A dogodilo mu se, eto. Zanimljivo je da se potiče ljude da se testiraju, imali – ne imali nekih simptoma, valjda da se otkrije čim više slučajeva. Ako se i otkrije, vrši se pritisak na lokalni stožer da zatvori neke radnje, neke trgovine, bez obzira na poduzete mjere dezinfekcije i svega ostaloga, kao opasne. Traži se da se zatvore škole. A javna je tajna da se u nekim Otočcu susjednim gradićima to ne radi, da ljudi izbjegavaju testiranja jer ako im se utvrdi da su pozitivni ode im posao, ode im biznis, dolazi im u pitanje opstanak. Sami se klone toga. Također je javna tajna da se navodno savjetuje građane u nekim sredinama da ne idu na testiranja jer će time ugroziti određena događanja, manifestacije, da će „dignuti glas“ na svoje mjesto, svoj grad. Zanimljivo je i to da se testirane navodno nazove telefonom i kaže „pozitivni ste“, stave te na listu, u izolaciju, policija mora kontrolirati, a da se ne dobije nikakav komad papira na kojemu to piše. Nadasve zanimljivo. Kako rješavati radni odnos? Kako uvjeriti poslodavca što ti je? Tko ti plaća dok si u izolaciji ako si samo pod sumnjom? Ima tu još mnoštvo pitanja koja se mogu postaviti, i treba ih postavljati.
A narod, ljudi, ljudi su zbenani, komu vjerovati? Doista, komu vjerovati? Od tolikih informacija, dezinformacija, poluinformacija, sve pršti samo od korone, druge vijesti su sporedne, nebitne. Koga briga što u Hrvatskoj od raka umire prosječno 8 ljudi i ta brojka se povećava jer se ne može na preglede? A da ih 8 dnevno umre od korone, e o tome bi valjda raspravljala i Skupština Ujedinjenih naroda. Očito da ljudi nemaju više kome vjerovati već svom zdravom razumu jer ovakva medijska hajka u Hrvatskoj (i svijetu) će i najzdravijeg čovjeka napraviti bolesnikom.
I.B.