KOMPOLJE - Na današnji dan 20. rujna 1991. godine prestalo je moje djetinjstvo. Bio je to za nas mještane Kompolja tužan dan kojega ćemo se sjećati dok nas bude. Toga dana izgubili smo našu školu u kojoj su se obrazovale i stasale generacije učenika. Nestala je u trenutku bjesomučne mržnje. Nosila je ime našega poznatog hrvatskog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića, također po svojim roditeljima porijeklom Kompoljčanina. Tog tužnog dana zrakoplovi bivše “JNA” raketirali su i zapalili su našu školu. I danas me obuzme tuga, nemoć i beznađe, oči se napune suzama, a emocije i sjećanja naviru…
Nama na sjećanje, a odgovornima na sramotu…
Čuvajmo svoje uspomene i sjetimo ih se uvijek. Otmimo od zaborava našu Osnovnu školu „Silvija Strahimira Kranjčevića“ i naše prelijepe školske dane. Neka neki ljudi konačno shvate da metkom, granatom, raketom, dimom ili vatrom mogu ubiti čovjeka, srušiti značajne građevine ili nanijeti materijalnu štetu, ali NIKADA ne mogu i nisu ubili naša sjećanja. Uz našu novu školu, i danas, u mislima je vidim, baš svaki put, u sred našeg Kompolja, stoji u lipovu hladu, ČVRŠĆA I LJEPŠA NEGO IKAD…
ŠKOLSKO ZVONO
Zagledan kroz prozor,
U jesensko sutra,
Naviru mi misli,
Od samoga jutra.
U njima mi stoji,
Naša škola stara,
Što nestade tako,
Uslijed mržnje žara.
Još se sjećam poda,
Stepeništa, klupa,
Jutros školsko zvono.
Mjesto srca lupa.
Pred očima tako
Idu slike mile,
Što kroz život cijeli,
Najdraže su bile.
Prvašić sam u njoj
Sav radostan bio,
I ponosni osmaš
Kad sam suze krio.
Srušiše je Jude,
Jednog tužnog dana,
Njenoj djeci dušu,
Nagrdila rana.
A sjećanja naša,
Još i dalje stoje,
Pokraj škole stare,
Ničeg se ne boje…
G. Jurković