OTOČAC – E, ni svaka jabuka ednaka. Ne samo to, ma ni svaka jabuka – jabuka. A to more krst fort prevarit pa eto ti ga na. Evo, na primer, spominje se nekva japanska jabuka, čovik bi rekal da je to jabuka ka je iz Japana, a ča drugo. I je tako, došlo to povrće iz Japana, borami je. I izgljeda to kaj jabuka, dobro više kaj žuti paradajz, ako se baš istiruje mak na konac. I taj vratar od te jabuke more i kod nas ode u Gackoj rast i rajat, a krst ne bi rekal da more. A more, more.
I sad kako to naraslo i ujedrilo se, vratra lipo vidit na stablu. A stablo kaj stablo, niš za posumljat u njega. I tako ednoga dana prolazi baba Manda i vidila te nove jabuke pa nju koplje kakove su to. I došla una i pita smi li otkinut ednu jabučicu. Ma kako ne bi smila, ki more starjen čeljadetu to odbit. I otkinu baba japansku jabuku i zagrize, kako baba zagrize, man se načmrdi, nikako baba pljunut, skupilo joj usta još gore nego kad iš zelene drenjule. Žali Bože Babi reć da se ta jabuka mora smekšat, da još ni za ist, da mora odstajat. Još za vratra svoga na lesi priupita kako se to zove, kad čuše da se zove – kaki, uvati mavat rukami i ode konda je svi vrazi tiradu.
Tako je neslavno završila japanska jabuka kod babe Mande.
I.B.