Lika nekretnine

Biskup Bogović predvodio spomen-slavlje na obljetnicu progonstva Slunjana

Objavljeno: 17.11.2020

SLUNJ – Jučer je u Slunju dostojanstveno obilježena 29. obljetnica progonstva Slunjana iz njihova mjesta nakon teških borbi i okruženja tijekom jeseni 1991. godine. Slijedio je četverogodišnji križni put do povratka u domove u kolovozu 1995.

Prvo je održana komemoracija kod spomenika poginulim braniteljima u gradskom parku, nastavljeno je kolonom sjećanja središtem grada i zaključeno je misom u župnoj crkvi Presvetog Trojstva koju je predslavio umirovljeni gospićko-senjski biskup Mile Bogović.

Vijence za poginule Slunjane položili su izaslanik predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, izaslanik predsjednika RH Zorana Milanovića brigadni general Ivan Turkalj, izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora saborska zastupnica Nada Murganić, načelnik PU Karlovačke Darko Bratić, karlovačka županica Martina Fudek Hajdin i zamjenica župana Vesna Hajsan Dolinar, sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, karlovački gradonačelnik Damir Mandić, domaći gradonačelnik Jure Katić i brojni načelnici kao i predstavnici brojnih udruga.

Molitvu odrješenja predvodio je slunjski župnik i dekan mons. Mile Pecić koji je tom prilikom poručio: „Danas se sjećamo ne samo poginulih branitelja, već i hrabrosti, širine srca i solidarnosti u teškim vremenima.“

Uslijedila je kolona sjećanja središtem Slunja Ulicom S. Radića do spomenika trojici ubijenih policajaca te do župne crkve Presvetog Trojstva gdje je biskup predvodio misu u suslavlju mons. Pecića, župnika Cetingrada Stanka Smiljanića i Cvitovića i Lađevca Šime Božića.

Biskup Bogović istaknuo je: „Ovih dana sjećamo se stradanja i žrtava iz 1991. godine pod geslom: Da se ne zaboravi, tj.  – da živi u našem sjećanju. Kršćanska kultura sjećanja uvijek je obilježena zahvalnošću. To nisu samo školska i politička prisjećanja koja su zabilježena u našoj memoriji, nego sjećanja prožeta zahvalnošću. Sve što pamtimo nema tu kvalitetu. Može netko pamtiti kako bi pripremao osvetu. U povijesti se borbe i bitke često podijeli na poražene i pobjednike. Znamo koliko je zločinačkog u takvom gledanju bilo 1945. godine. U tom gledanju nevina žrtva nema svoje vrijednosti. To nije kršćanska kultura sjećanja. Onda ne smije biti ni naša.

Svjesni smo da su ovih dana obljetnice pada Saborskog, Slunja, Vukovara, Škabrnje i drugih mjesta. Ne slavimo svoje poraze, nego svoje žrtve i mučenike, a oni će u konačnici svi biti na pobjedničkoj strani. Zato se i na ovo naše sjećanje na križni put naše braće i sestara  prelijeva taj pobjednički poklik brojnih naših patnika i ratnika, brojnih rana na tijelu naše domovine.  Koliko je tu bilo žrtava da se drugome pomogne, da ga se spasi – pod opasnošću vlastitog stradanja. Dostojno i pravedno jest da se sjećamo osoba iz prošlosti koje su hrabro nosile svoj križ i križ svoje obitelji, svojih sela, gradova, križ jedne nacije, kako bi rekao pjesnik. Veličina je u spremnosti prihvatiti žrtvu za drugoga. Mi danas ne plačemo nad ranama dobivenim na tom putu, nego na njih s ponosom gledamo, slično kako je i Krist s ponosom pokazivao svoje rane. „Pogledajte mi ruke i bok!“ – reče on apostolima kad im se pokazao nakon uskrsnuća.

Mogu reći da sam ponosan na svoj narod što ima razvijen osjećaj spremnosti na žrtvu i za štovanje žrtava. To je bar djelomično i zbog toga što se dugo vremena govorilo s prezirom o brojnim njegovim žrtvama. Tu našu crtu, vrlinu spremnosti na žrtve i njihovo štovanje, primijetio je dobro i veliki papa Ivan Pavao II. Poznato nam je također kako je i on hrabro i čvrsto stajao uz naš narod.  Kršćanstvo u svom temelju ima sjećanje na žrtvu, Isusa Krista: tijelo koje se predaje i krv koja se prolijeva – žrtvuje – za druge: Ovo činite meni na spomen. Pamtite me u prvom redu po tome! Nije važno sačuvati u memoriji nečije funkcije i odlikovanja, nego žrtvu koju su prikazali za nas, za druge. 

U Domovinskom ratu Vukovar se uzdigao na razinu simbola  kao svjedok spremnosti našega čovjeka na žrtvu, ali to svjedočanstvo je također očitovano u Saborskom, Slunju, Škabrnji i brojnim drugim mjestima naše domovine. Jednako možemo reći da je CHM najbolji izraz poštovanja i štovanja žrtve u našem narodu. Kad sam išao govoriti hrvatskom narodu u domovini i u inozemstvu o toj ideji osjetio sam da mu nisam donio nešto njemu novo i nepoznato, nego da je ona bila u narodu samo ju je trebalo pročitati. 

U CHM donosi se spomen kamenje sa svih stratišta, spomen, sjećanje na žrtve Vukovara, Škabrnje, Saborskog, Slunj, Cetingrada, Rakovice, Voćina, Petrinje i dr. Crtamo trasu hrvatskog križnog puta. Uz CHM imamo već sada preko 200 spomen-kamena na hrvatska stratišta. Sve to govori: ne zaboravi narode one koji su se žrtvovali za tebe. U taj Hrvatski križni put valja ugraditi i onaj naš put od rastanka s rodnom kućom do Cazina, Kladuše, kroz Bosnu, kroz četiri godine progonstva, do povratka na porušena i spaljena ognjišta. Ne dopustimo da naš pogled na žrtve ometu razne igre koje se uvijek nametnu kad je riječ o žrtvama. Na misi okupljeni oko Kristove žrtve molimo: Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu. Braćo i sestre uključimo u tu zahvalu i žrtve naše braće. Budimo ponosni na njih! Amen“.

IKA

 

 
Programi obilaska jezera
LiveCam Otočac
SenjskaBura.hr
GlasLike.hr