OTOČAC – Jutroske zardal snig, reklo. Ma dobro, ni baš tako zardal, al palo ga je kako kadi, negdi pedalj, a negdi i do pol lista. A mi sve nako, ma neće valja, to uni samo tako rečedu. Al nan se naše ufanje da će past malo sniga ni obistinilo, čaš. Zima je.
I jutroske je red bilo lopate u ruke i gradit prtine. Naj ki ima kakov stroj, e taj se puše i diči strojen, zuji to kaj stotinu vragov, a snig sve frca konšijami u dvorišće. Neki se ljutidu, neki ne, kako ki. Neki samo mrnjgadu. A narod kaj narod.
A jopet, narod se fort sobistil, til bi mu da mu neki snig prokida lipo do praga, ma da mu i škale omete. Jerbo da to taj neki drugi mora. I još se ljutidu kako sve ni raskidano, kakojdu van, kakojdu u školu, na posal, kudaj li sve ne.
Jopet kase sitimo kako je negda bilo, dica su prtila celac da bi došla do škole, ma kakova prtina! Narod kaj je išal na posal u fabrike, a une su negda počimale u šest uri uitro, još škurina, prtili su kilometerima da bi došli. Smoči noge, suši se u školi il na poslu, pa ako je prtina napravna dok se gre kući – puna šaka brade. A vidi ti sadaj? Ako je i prst sniga – zač ga nisu očistil? Došal vrag na svit, pa to ti je. Il je to morda gospošćina? Il morda lenost, ma ki bi to mogal znat.
I.B.