OTOČAC – Oh, kako li je lijepo biti – ovca. Da, da, ovca. Ni brige, ni pameti, jednostavno pustiš mozak na pašu. Doslovno ga pustiš (ako se ima što pustiti). I paseš i paseš zelenu travu, koja je badava, koja se ne plaća suhim zlatoam. I nije te briga za koronu, za masku, za fizičku distancu, dapače ovca voli stado, tako joj je dano. Nije te briga ni za struju, ni za vodu, za mobitel, Max tv, ma za ništa te nije briga. Zamislite koliko ljudi sada zavide jednoj ovci, možda bi se mnogi mijenjali da je moguće. Nema stresa, zapravo ima stresa ako ima vuka, a nema vuka. A ovamo korona ljude stresa li stresa, već su pobenavili od - stresa.
A kada je maglovito, a maglovito jest, sve je maglovito, teško se što može razabrati, teško je razlučiti što je istina a što laž, muka je uvidjeti što je rog a što svijeća, onda ideš kao ovca bez glave. Kud god kreneš, put te vodi tamo. Ne preostaje drugo nego blejati, samo blejati i blejati. Pa kada je to još u predblagdanskom raspoloženju – milina ti je biti ovca.
M.K.