OTOČAC – Danaske je sveta Lucija, odvajkad bila na trinajstoga prosinca. I odvajkad se šenica za Božić sijala baš na taj dan, ni prije ni kašnje. Sadaj su smislili nekvu svetu Barbaru pa da se i na nju sije šenica. More bit da negdi i da, al u Gackoj nigda, sijalo se pok je svita i vika na svetu Luciju i – ultin.
A kako se sijalo? Kako ki. Al vajk se sijala u zemlju, na nikakovu fatu ili te nekve novotarije. Lipo se u pladnjić od petnjaka vrzi zemlje (iskoplji se nunde kadi je krtina narovala), po tomu gusto posij šenicu i polji. A moglo se i u manji petnjačić, il dva, il tri, ki je već kako til. Unda se vrzi na teplo da prije nikne. Dok su bile stare zidane peći, to je dušu dalo za šenicu, lipo se petnjačići il pladnjići metni na komin, tamo teplo, češće polji da se zemlja ne osuši, i već za dva dana šenica ćiri iz zemlje. I unda se tako pušći da podbrkne nako za dobar dlan, pa se unda makne doli i metne na puneštu. A una, el šenica, kako je naglo iskljisala, ima lati tanke i nako bljedo zelenkaste, ma skoro i žute. Zato je bilo dobro šenicu vrć na puneštru kadi je studeno, da se ujedri, da lati budedu čvrste jerbo bi se prekljebesila i to naniš ne bi ličilo, bila bi kaj moderna flizura, a una se i na studenomu zamodri, zažakti se sve nako modro da zelenija ne more bit.
E kako se Božić približuje, na sam Badnjak, a šenica kaj šenica, neka višlja, neka manja, unda se lipo škarami prevrši da bude ednaka. A da ne bi ne vanjke lati padale, unda se u polovici lipo podveže crljenon prejon svezanon na mašljnčić il pinticon crljen-bel-modar. I sad je sprema za vrć na stol.
I usput rečeno, u tu šenicu se ni mećala svića ka se palila na Badnjak i Božić, svića, odnosno tri sviće su se mećale u čašu sa žiton i te su se palile i gasile vinon i gatalo se po tomu svašta.
Eto, tako negda, sadaj nikako il svakako.
I.B.