OTOČAC – Kad čovik sve sabere u edno, unda ispada da je najbolje bit nepismen, niš čuti i niš ne vidit. Jerbo ako je krst pismen, mora poludit sa svin svega česa mu sve u glavu ne nabijadu. Evo na primer sadaj za božićne blagdane, svi se razjecali kako se ne će smit putovat, a još više kako se ne će moć kaj marva narnut na te nekve centre i kupovat ča treba i ča netreba. Jerbo da se moradu kupovat dari, kako će se bez darov, ča će se vrć pod bor. Pa unda jopet koliko će se rane nakupovat i nakon Božića bacit jerbo se toga ni pol ne poi. Pa da se krst smakne, osobito naj ki to tako ne more, vidi žaba kadi se konj kuje pa i una diže nogu. Konda je Božić, Bože nan prosti i ne zamiri, dari i rana. A ni. Kako je to negda lipo bilo, eeeee…
Najprvo vako da rečemo, ako se u kući i kitil bor, a bilo je dost kuć kadi se ni nigda ni kitil, a o tome kako se i čin kitil dala bi se velika pripovitka ispripovidat, ni se pod bor mećal nikakov dar. Kakov dar? Odakljen dar? Ki će ti dat dar? Tako je to kod nas bilo na selu, a za gospodu, to ne velin, ki je imal loja taj je i guzicu mazal, da prostite, a seljak ni imal čin ni ilo zasmrdit da bi zadnji kraj lojen mazal. Unda jopet, nunde kadi se bor ni kitil, da si i imal dar (kaj ča nisi), kadiš ga vrć, podač? A danaske, danaske, sakloni nas Ime Isusovo, pod bor mećedu dare psima i mačkami. Eto, to je tako negda bilo, pa ča god ki oće reć, al nako pravo, po duši, kaj na spovidi.
A ča se tiče ila, ajme ča smo se Božiću radovali, kakova je to radost bila, to vaj novi svit ne more nikako pojmit. Er smo znali da će bit nešto lipše za poist baren na Božić. A jopet kako se na Badnjak postilo, kuvala se fažolina i gradila na salatu, neke žene su kuvale krpice i zericu i maslon začvrkale, a ribu, retko je ki tu ribu pripravljal, nekako ta ribetina ni bila na ceni (još se udavit u košću pred sam Božić). A o bakalaru, to si mogal samo u auzlagu vidit, bilo skupo. I kasi se tako ispatil u glotnoj rani, ma na Božić da si bilo ča spekal, ma u slasti se topilo.
I ni negda narod rano pečenke pekal, ki janješce, ki prasešce, a ni bila retkost da to bude tuka , guščurina ili petej. Ni se mesu u brke pljuvalo pa da je od bilo česa. I ako se pekla pečenka, unda se pekla obično na Badnjak, al ne izjutra, ma ki bi dičurirnu i gladan narod mogal otiral od nje, van je pristavi na ognjišće svečera kasno, ne prije devet sati uveče, ma i kašnje, edni pečedu pečenku, a ni drugi svi pod mus na polnoćicu. A polnoćica negda počimala točno u polnoć. I za to se vrime pečenka peče, svi trk kući jerbo je već Božić, svi se smidu omrsit. Pa ako bi ti pušćalo da landon kruva pomažeš po pečenki, il umočiš u samotok, ajme radosti. A babe psuj da dičurina sav kruv pomazašu i poišu, ča će bit za jutra, nisu dale puno kruva, svakomu ednu landicu. Na svitu niš slajega od toga ni bilo. Pa kase pečenka na ražnju zericu proladi, nikoga drimež ne vata, ma kakov, unda bi se svakomu zericu pečenke dalo, ne za nadrit se, ma jok, nekomu repić, nekomu zapončić, nekomu praseće uvo, il nogica, tek toliko da se zaslanidu. I leć. A pečenka pod ključ, nek se ladi do uitro. I unda tekar se nakon maše na sam Božić ila. A prije pečenke bi bila kakova juva od kokošice. I na kraju presnac, ma kakova sacher torta, nula!
A ako ni bilo moguće speć janješce il prasešce, prošal je Božić i u guski, tuki il peteju, to se kuvalo na sam Božić, juva posrkala, kuvano meso posolilo i s kuvanin krunpiron poilo.
I unda dobi svaki komadić mesa, ma da je od krokodila bil bi sladak, a vako, kaj danaske, svi se na pečenke beljidu, pa in ne gre, pa neki ne bi suvoga, pa neki ne bi mrsnoga, pa se nekomu grusti potrbušina, neki bi lebar konda prase il janje stonoga pa ima lebar na metere, pa izmišljadu česa bi i česa nebi, pa s mesonu frižider, pa van, pa jopet u frižider pa van, pa na kraju se gostidu psi i mačke, Grijota odBoga, borami je. I nikve slasti i nikve radosti kad svega imamo, a svega je toga bilo kad nismo puno imali. E ča ti je krst!
I.B.