OTOČAC – Ni to kaj danaske, pojdeš u butigu i kupiš – pečenku. Aaaaa, toga negda bilo ni, ma kakov. Bilo je u bitrijami pečenke, al tu si tamo moral puist, ne nosit kući. A vidi ti sadaj, sve se pogospodilo, niki više neće pečenku da drži, da kolje, peče i tako to. A negda, to je bil dogođaj nad dogođajima.
Rećemo da je bila praseća pečenka. Budi to iz legla najmanje prasešce, no ko je zakukalo, ko ni bilo za prodaju, ako ni za prodaju, biće za pečenku. Il ako se prasica ni sjeseni kotila, unda kupi kadi u selu. Nisu te pečenčice bile velike, nako, najviš do trist kil, al bilo je i ni ke su bile i oteže po šezdeset i sedamdeset kil, al reje.
E sadaj, treba pečenku priklat. Ako je u kući bilo muško ko ni bilo muško, unda je trebalo ić u selo komu molit se da pečenku pridavi. Tote kotal, grije se voda, tote nekva banjica il lata u koj će se šurit i kočet ili strunja skidat, papci odvaljevat i tako to. E kase pečenčica pridavi, unda š njon uvodu, ne smi bit prevruća zašurit će se pa neš kočet ni kljišći moć iščupat, red će je bit brijat ustron kaj mrtvaca, Bože nan prosti. A jopet ako je voda ledenija, jopet niš, voda mora bit baš nako. A kako je to nako, e to treba umit znat.
Kad je pečenčica očepušana, mora se pazit da se koža se zarižuje, da se ne nadraplje. Pa se raspravi i drob izvali, izvadidu bela i crna žigerica, srca i tako ti kojekakovi organi. E da, i sram se bora obrizat i maknut. Al kase raspravlja ne smi se jako po trbuvu rasprdit jerbo je kase nabije na ražanj treba sašit, kaj kirurg. Unda se odrižedu nogice, i uši, to će bit žaladija.
Kad je sve tako napravljeno, pripravlja se ražanj, more bit jelov, al more bit i lipov, grabrov, ni predebel ni petanak. Ako je tanak more puknut pa čij si unda, ako je predebel razvali nu jadnu pečenčicu prije reda. I unda se ražanj nabija da prostite kroz guzicu pa kroz žvale van. Kad je ražanj nabijen, red je zardat edan čavlinu kroz čelenku u ražanj, a drugi po sredini grenebice jopet u ražanj. A da se pečenka ne bi, nedaj Bože, okrićala na ražnju, probode se trkljicon kroz slabinu ispod ražnja i sveže za trkljicu preko grebenice žicon, da ne klaplje. Unda se prve nogice naprvo svežedu za ražanj žicon, isto i sa zadnjin nogami. Sad je red prase nasolit, soli se po zakolju, pa po šunjgi, pa nunde kadi su uši bile, pa unutri sve rukon dokljen se more doprit. Al uvik priti opasnost da zadnje bedre ostanedu neslane, zato se lipo izmed bedre i trbuva nožon raziže koža i prston unutra sa svake strane ugura soli koliko more stat. Tako i na prvima plećkami. I sadaj je red krpačicu i dretvu uruke i pečenku zašit, konda je bila na aperaciji.
Oganj već gori u kuvarji na ognjišću, treba žara, jerbo se pečenke pečedu na žaru a ne kaj u kaubojskin filmima na plamenu. Tote su zardana dva rašljasta kolca ka pridržavadu ražanj. I unda se pod pečenku meće ževarka ili žeravka, kako ki već veli. Najviš pod plećke i pod bedre, kadi je nadeblje, a najmanje pod trbuv, bi izgoril. I edno vajk okriće ražanj polako edne mere. Unda se na oganj meće drv da pegori i lopaton podmiće žar ako se potišma. A da koža ne bi izgorila, u lončiću se pripravi slana voda, zame trkljica, na vrvu se rascipi i u nju vrže krpica. Ta se krpica moči i njon se prase maže dok ne zakuva, dok mast ne procuri van. Kad procuri, netreba više mazat.
A kako se pečenka peče, tako mast kaplje doli na ževarku i dimi. A šteta masti, šteta te samototke, tako se to zvalo, pa se pod prase mećale svodnice, kaj kakov žljibić, ke su mast peljale u kakovu padelicu. A ta samotoka, kako je to bilo slatko, niš slaje od toga.
I tako se prase peklo, al ni to išlo vajk z Božjin blagoslovon, bilo je tote pravde, sakramentivanja da sve božićne spovidi te grije ne bi mogle saprat: te neednako okrićeš; te žar se potišmal; te puno si žara vrgal izgori; te puknuće ražanj; te prestala pečenka kuvat pa ča je vredi naprazno okrićat… A unda kad kaj treba bit gotovo celo zlo je bilo el pečena il ni pečena: još joj treba pol ure; ma kakov pol ure ta vidiš da se muća, ispašće iz ražnja; biće krvava med nogami; neće bit krvava; koža je pocrnila to sit i kriv, ma ni krst moguć nabroit kakovoga je tote krvavoga zla bilo dok se pečenka peci i ne speci.
I unda na kraju, takova je kakova je, skida se i nosi u konobu, nastavi uza zid da se ocidi i da se proladi. A prije toga treba sve mačke istirat van i dobro vrata zatvorit.
A bilo je da se ljudi okripi vinon i rakijon, pa se i napi, pa je pečenka znala završit u lugu, raspani se, prepeci se, izgori. Bilo je da se u sred pečnje ražanj prekine u sredini pečenke, pa je nosi van, pa vadi ražanj, kadi je novi, pa ponovo nabijaj, pečenka prestala curit, pa ponovo na oganj, al ni to to. Puno puti je pečenka bila izvana crljena da crljenija ni mogla bit, a kad je razrižeš, unutri „cikla“. Pa peci još u bratvanu. Ma svačesa je bilo, al je bilo. Pripovidalo se godinama, i sadaj se neki toga sićujedu. A vidi sadaj, u butigu; meni dvi kile, meni pet kil u najlon kesu i kući. I da to pečenka!?
A o tome kako su se prti pečenke slali pošton u paketima dragoj i miloj rodbini po svitu, e to je posebna pripovitkica.
I.B.