OTOČAC – Ma nisu su ni popi bili ča su negda bili. A morda i bolje da nisu, negda si se popa bojal kaj samoga vraga, Bože nan prosti i ne zamiri. To bilo ljuto, to se psovalo, a ni starji velidu da se to i tuklo, i te kako se tuklo. Pa kakoš ga unda volit, el popa, miči mu se s puta, sakiri se da te ne vidi, ćućni iza živice, sakri se iza ljipca dok ne projde. Jedino, kad je išal po kućami, e tote nisi mogal izmaknut da si božji, jerbo je baba bila veći sta od samoga popa: i čekaćeš ga, borami oš! Kaj na iglami, kolik je tote stres bil, da je bil kakov stresomer, ma ne bi mogal izmirit taj sta, ma nebi, nebi.
A sadaj popi, kaj i da nisu, ima ji svudaj, po birtijami, po teracami (dok se smilo, sadaj se sakiremo po zatvorenomu pa nan jopet sve dojde na isto), ima ji kadi god oš. I unda se uni klatidu kojekudaj, sadaj su vamo, pa su sadaj namo, to ča se zna, a ča se nezna i ča se ne smi znat, to je drugi par rukavi, borami je.
Evo, kaj na vimi slikami, otputili se popi na nekva brda, stra te na sliki gljedat a kamoli tudaj se verat i šećat. Babe bi rekle da lude glave šle sebi mesto nać, al čaš, sila ji goni pa to ti je. I unda kadaj su se nabatinali i naslikali, sašli lipo na more, naložili oganj, kobasičine na šćap, gajba pive je tote. Lipo da lipše ne more bit. E sadaj, samo edno i koči – umerenost i ilu i pilu, inače ode duša na dno pakla.
I.B.