Otočac. Davni rujan 1958. godine. Možda je bio baš 5. rujan – Svjetski dan učitelja.
Prvi dan početka mojeg školovanja. Početak Osnovne škole . Bio lijepi kasnoljetni dan.
Iz cijelog grada slijeva se rijeka prvoškolaca. Prema školi polagano smo zajedno hodali Darko Rukavina i ja (od toga dana od rujna 1958. do srpnja 1970. godine bili smo 12 godina Schulkollege, u istom razredu tijekom cijele Osnovne škole i Gimnazije).
Ušli smo razred (prizemlje, desna učionica pored stana podvornika Mate).
Ulazi učitelj. Svi smo ustali.
„Djeco, dobrodošli u osnovnu školi. Ja ću vam biti učitelj.“
Predstavio se i kazao „Ja sam Marko Pavelić“ i održao nam uvodno slovo....
Dobili smo tjedni raspored za prijepodnevnu i poslijepodnevnu smjenu, naglasio nam odredbe kućnog reda i naše obveze.. ..
Počela je škola.
Ubrzo smo shvatili da smo postali učenici.
Shvatili smo da imamo naše obveze i što nam je pred nama novi izazovi i životni cilj (te sintagme smo u cijelosti shvatili nešto kasnije a nešto smo ubrzo osjetili i shvatili).
Ubrzo smo uhvatili školski i učenički ritam prema redoslijedu učenja slova.
Uvijek se sjećam mantre: „Veliko 'A' štampano slovo. Malo štampano 'a' slovo. Veliko pisano slovo 'A'. Malo pisano slovo 'a'......do malo pisano slovo 'ž“.
Ubrzala se nastava.
Naučili smo sva slova.
Naučili smo računati.
Pisali smo domaće zadaće, vježbali čitanja.
Krenuli smo vježbanje krasopisa.
Učitelj Marko je redovno pregledavao naše školske torbe. Imamo li omote za knjige i teke. Imamo li u drvenoj pernici naoštrene olovke, brisu (gumica za brisanje) i drvene bojice.
I ja sam došao na red.
Kad sam otvorio sam svoju torbu učitelju Marku je pao mrak na oči.
U torbi nered. Knjige, teke i ostali pribor je natrpan. Na koricama knjiga i teka bile „uši“ (zgužvani ćoškovi knjiga i teka). Razbacane olovke i drvene boje izvan pernice....
Samo je tiho i strogo „Ilija, odi kući i dovedi mamu ili tatu u školu“ (to sam već vidio i čuo kod drugih Schulkollege iz razreda).
Od škole do kuće polako u gruntao što biti (nisam puno vremena za razmišljati jer mi od škole do kuće nepunih 10-ak minuta laganog hoda).
Na početku slijedećeg sata u razred je prvo ušla mama ja potom ja.
Ne sjećam sve što je učitelj rekao mami....Dio poruke što je trebalo čuti, čuo je i razred...
Taj dan je bila moja školska prekretnica.....
Knjige i teke postale uredne. Redovne i sve bolje domaće i školske zadaće. Sve ljepši rukopis, posebice krasopis. Sve bolji sam postao i u Računu (tako smo nazivali matematiku).
Učitelj Marko je otkrio dobar sluh i dar za crtanje.
Prvo polugodište završio sa prosjekom 4,5 (to smo nazivali „veliko 4“).
Prvi razred završio sam sa odličnim.
Često sam razmišljao sam o Marku Paveliću. Bio je strog i pravedan učitelj.
U konačnici bio je Čovjek.
Bio je pedagog posebnog kova – naučio sam sve što je nastavni program tražio. Razvio nam je radne navike.
U nama je probudio je moralne vrijednosti.
Vrhunski je betonirao temelje uspješnog nastavka školovanja.
Zahvaljujući njemu dogurao sam do magistra znanosti. Zahvaljujući njemu postao sam među najboljim učenika Osnovne škole i Gimnazije u Otočcu.
Nastavio sam njegovim stopama i postao viši predavač. Pisao sam knjige, članke, skripte...
U mojem odnosu prema svojim učenicima i studentima i mojim didaktičkim postupcima vido sam obrise stil učitelja Marka Pavelića....
Hvala mu na onu prekretnicu kada me poslao kući i doveo mamu u razred.
Ta prekretnica i lukavstvo učitelja Marka postavo mi je čvrste školske, radne, vrijednosne i životne temelje.
Hvala mu.
(Piše: Ilija Rkman, Zagreb, rujna 2016)
Foto: Ilustracija